ZEPA 1 MAJ 2014

ZEPA - PRVI MAJ - 2014 -

Karmela i Kenan

Voljeli su se Karmela i njen komsija Kenan. Voljeli se i jedno drugome obecali da ce se uzeti i da za njih druge ljubavi nikada nece biti. Cesto su se kradom vidali i svaku su priliku koristili da buduzajedno.

Jednoga dana Karmeli majka rece:

- Kceri, moja! Danas ti je babo išao dzamiji. Bio je sa jednim covjekom iz susjednog sela. Rekao mu je taj čovjek da hoće sina da ženi. Kaže da je tebe begenisao i da će poslati prosce da te isprose.

Karmelina mati je zastala, duboku uzdahnula. Gledala je ispred sebe, onda pogledala Karmelu i tiho nastavila:

- Babo ti je kail. Kaze da u toga momka ima dosta zemlje.

Karmela je bila zaprepastena. Nekontrolisano je povikala:

- Cuti, majko! kako mozes to pricati? Ti znas da ja imam momka i da nikada drugoga necu.

Mati je to ocekivala. Znala je sta joj mora reci:

- Kceri, moja! Bice kako babo kaze!

Onda je malo zastala i ozbiljno upozorila kćerku:

- Bice kako babo kazei tebi imeni.

Karmela je plakala i molila da je ne daju.Stalno je govorila:

- Ja neću ići!

Uzalud se Karmela protivila i opirala. Dosli su prosci. Nisu ni pitali Karmelu. Od njenog oca su je isprosili.

Prvog petka poslije prosevine, dosli su svatovi i poveli Karmelu. Puske su pucale. Pjesme se pjevale. Svi su se veselili, osim Karmele i Kenana.

Plakali su Karmela i Kenan. Tekle su suze. Proklinjao je momak i sebe i devojku. Proklinjao je sudbinu. Proklinjao je onog ko je takav običaj izmislio. Proklinjao je svakog. Proklinjao je nepravdu.

U jedno selo je stizalo veselje. Drugo je obavila tuga i duboka bol.

Ozaloscena Karmela odlucuje:

- Necu zivjeti sa momkom, kojem su me doveli! Vratiticu se svome momku Kenanu, ili cu u Drinu skociti.

-

Kenan donosi cvrstu odluku:

- Moram vratiti Karmelu! Sa drugom se nikada nece ozeniti.

-

Doveli su svatovi Karmelu u njenu novu kucu. Stavili su je na mjesto gdje treba da dvori sve prisutne. Svi su veseli, samo je Karmela duvakom sakrila lice i prolijeva suze. Klela je svoga oca, sto je dade za nedraga, sto joj uze srecu, a donese nesrecu.

Klela je Karmela i pravila plan. Odlučila se vratiti svome momku. Kako se vratiti? Kako mu u oci pogledati?

Znala je Karmela da ce joj momak sve oprostiti. Znala je da je puno voli. Znala je da se sada i on sa bolom u dusi nosi. Obuzeta svojim mislima, nije ni primjecivala pjesme i veselje.

Kada se sijelo razislo, pozvali su je:

- Hajde, snaho, da veceramo!

Karmela je smogla snage da kaže:

- Samo mi vode dajte!

Stari dedo je sjedio kod sporeta i posmatrao:

- Hm, hm!

Onda je tiho dodao:

- Sine, nije dobro!

Kada su to čuli ukućani, povikase:

- Hajde, dedo, lezi!

Dedo je poslušao, polahko se podigao i otišao da legne.

Karmela je bila mirna i kao da je sve uredu rece:

- Da malo pospremim kucu! Sutra ce narod dolaziti, pa necemo moci nista raditi.

Svi su polegli. Karmela je lupnula stolicu od sto, kao da posprema. Kada se uvjerila da je pravi trenutak, otvorila je polako vrata i poblegla iz kuće. Nije smjela ici uobičajenim putem, jer je znala da će odmah početi tražili. Bila je mrkla kišna noć. Uputila see sumskim puticem i tako jedva dosla do Luke.

Dosla je na mjesto, odakle moze vidjeti svoju kucu kada svane. Odatle je mogla i da vidi kucu od svoga momka Kene. Vidjela je da lampa gori, da ima svjetla. Znala je da on ne spava, da se lomi sa svojom dusom. O, kako bi voljela sada tamo otići i pokucati mu na prozor. Nesvjesno bi u nekim trenucima krenula, a onda bi se brecnula i sebi rekla:

- Ne smijem to uciniti! Ja sak, ipak, zensko! I ovako sam previse zla uradila!

Osjecala se, cas ponosno, cas bijedno. Zora je svanula. Karmela je bila u nekom grmlju. Kada je izlazila da razgleda gdje je, ugledala je svoju majku. Uzima je drva da nalozi jutarnju vatru. Odma je povikala:

- Oooo, mamaaaa!

Majka je odmah prepoznala kcerkin glas. Zgrabila je samiju sa glave u ruke i potrcala preko njiva do cerke, koja je izbezumljena tračala prema njoj raširenih ruku. Umalo se obadvije ne obalijestiše. Plakale su obadvije. Sva van sebe, majka je upita:

- Kceri, moja! Odakle ti ovdje?

Karmela se pribrala i počela:

- Znas, majko! Ja sam tebi govorila da za drugoga necu. Ja sam nocas pobjegla. Ja sam sto sam i bila. Idi pitaj babu, ako me nece tuci, ja cu u kucu doci, ako ce me tuci ja odoh u Drinu skociti.

Majka ne moze biti svako, to se bezbroj puta pokazalo, pa i sada. Mati je pala pred muza i rekla:

- Ako Karmela krene prema Drini, ja moram prva u Drinu skociti! Ja poslije njejne, ne daj Boze smrti, niti mogu niti trebam zivjeti! I ovako smo joj previse bola nanijeli.

Blijed. Sav izgubljen. Prestrašen, otac zagalami:

- Muci! Nego, idi mi dovedi dijete!

Mati je brzo otisla i skupa sa Karmelom dosla kuci:

Otac je blistao od srece i radosti, potrcao je zagrlio Karmelu. Onda mu se sa srca otelo:

- Eeeeh! Da si mi bogdo musko!

Mladozenja je u svojoj kuci nijemo sjedio i gledao u pod. Kada je su mu roditelji ustali rekao im da je Karmela sinoc pobjegla.

Karmelin momak, Kenan, je poranio i krenuo u selo gde se sinoc Karmela udala. Sve je isplanirao:

- Idem! Imam, tamo jednu rodicu! Preko nje cu Karmeli poruciti da se odma vrati i da cu je uzeti kako smo se i dogovorili.

Razmisljajuci o Karmeli, brzo je dosao u to selo. Kada je dosao do jedne vode, ugledo je jednoga dedu, kako uzima avdest za rani sabah. Malo je sacekao da dedo zavrsi, pa mu nazva selam. Dedo selam prifati, pa ga upita:

- Odakle si, pa si vako uranio?

Obradova se Kenan da moze sa nekim progovoriti, pa rece:

- E, moj, dedo! Ja sam iz Luke!

Dok je dedo, brisao ruke peškirom upita ga:

- Šta ima u Luci?

Kenan je jedva docekao da nasatvi pricu:

- Maaaa! Tako, ima! Sinoc nam se udala jedna djevojka. Otisla je izgleda vama.

Dok je dedo ostavljao peškir na parmake, tiho je rekao:

- Eeee! Moj, sinko! Sinoc dosla! Sinoc osla!

Kenan nije mogao povjerovati u to sto je cuo. Gledao je u dedu razgoracenih ociju, onda mu iz dna duse izletje:

- Ma, sta kazes dedo, jutarnjega ti avdesta!

Dedo ga pogleda, pa rece!

- Jeste! Jeste, sinko!

- Fala tebi, dedo, i tvome sabahu, kad si mene tako jutros rano obradovo, sad cu ti u povjerenju sve ispricati.

Pričao je Kenan ono sto mu je na srcu. Nije se zaustavljao. Obilazio je oko dede. Poskakivao je. Zelio je da poleti.

Dedo je polahko odvraćao rukave, skopcavao je pulte, onda je rekao Kenanu:

- Nije ko hoce, vec kome je sudeno! Jeli sug... , sto su to tako radili.

Dedo ga blago pogledao i rekao:

- Idi! Cura te ceka. Ona je tvoja! I, nemoj dugo da cekas, javi joj se. Oprosti joj. Jos je nesto dedo pricao, Kenan ga vise nije slusao, tracao je i gledao dedu. Zahvaljivao mu se.

Karmeli rekose da ide cuvati goveda, sto je ona jedva i docekala. Morala je proci blizu kuce svoga momka. Dok je išla za govedima, tračala je, a ni sama nije znala kuda i zasto. Sve joj je bilo nestvarno. Kao da sanja. Jedina zelja joj se vrzmala u mislima:

- Oh! Kako bih voljela da ga vidim!

Njega nije bilo. Onda bi sama sebi govorila:

- Mora da spava! Nije svu noc spavo! To sam vidjela!

Karmelu je vidjela Kenanova majka. Ni sama nije vjerovala, ali je dmah pomislila:

- Kako cu sina obradovati!

Opet je u nevjerici sebi govorilanije:

- Je li ovo, uistinu, moguce!?

Onda se opet presbirala:

- Dobro sam je vidjela!

Cas je bila sigurna. Cas je mislila da joj se, mozda, zbog bola u dusi ne pricinjava. Njenu zbunjenost i nevjericu prekunuo je glas sa kućnih vrata:

- Selam, majko!

Potrčala je mati da zagrli sina:

- Selam, sine! I mustuluk! Ako me stare oci nisu prevarile?

Znao je Kenan sta ce mu mati reci, pa je preduhitri:

- Nisu, majko! Nisu! Dobro si videla! Jeste se nocas Karmela vratila.

Mati i sin su podijelili radost. Uživali u iznenadnoj sreći, onda mati rece:

- Idi, sine! Dovedi Karmelu kradom! Idi! I sto prije neka dode!

Tako je i bilo. Treci dan

KENAN SE OŽENIO KARMELOM.

NOVA PRICA ,COSO U MLINU

STARI MLIN
Ja sam zapamtio vrijeme kada u selu nije bilo struje. Nije bilo raioaparata ni televizora. Nije bilo ni automobila. Život ljudi je bio organizovan i prilagođen tim uslovima. Slobodno vrijeme se koristilo za druženja. Ta druženja su imala svoj smisao i svoju vrijednost. Cijenili su se oni koji su znali lijepo pjevati. Ako je neko znao svirati tamburi, svirali ili dvojnicama bio je posebno cijenjen. Takođe, su bili cijenjeni i pjevači junačkih pjesama uz gusle.
Iz tog vremena mene su posebno oduševljavale priče. Bile su to priče koje su na poseban način objašnjavale svaku životnu situaciju. Za svaku teškoću, za svako veselje, za svaku prigodu bila je priča koja je ljude upućivala kako treba postupiti. Bili su i ljudi, koji su znali pričati te priče. Narod bi se okupljao na sijelima. Pripovijedač je svoju zadaću ozbiljno shvatao i bio je svjestan poruke koju kroz priču upućuje slušaocima. Sjećam se mnogih od tih priča. Jedna od njih je i priča o starom mlinu.

Stari ljudi su pričali da ova priča potiče iz daleke prošlosti.
Moguće da je se desila u Luci.

Bilo je jedno selo, koje je smješteno među brdima, daleko od drugih sela. Ljudi su živjeli lijepo i dobro se međusobno slagali. To je bio jedini
način da opstanu i da svoje svakodnevne teškoće lakše podnose.

Živjeli su isključivo od poljoprivrede i stočarstva. U selo se moglo doći uskim stazama kojima su mogli proći konji.
Imali su u selu i seoskog vođu, kojeg su
svi dobro slušali. Ženili su se i udavali između sebe. Često je seoski vođa određivao ko će koga oženiti.
Nije bilo škole u selu i blizini. Vjerovali su da postoji neka prirodna sila, koja uređuje sve odnose među ljudima, kao i njihov život. Nisu znali
šta je to. Kažu da je narod u tom vremenu lijepo živio. Imali su često sijela. Igrali su uz muziku, koju su sami stvarali na instrumentima, koje su sami pravili.
Posebno je njegovana i cijenjena ljubav. Sve je činjeno da zaljubljeni svoju ljubav krunišu brakom. Nije bilo rastvaljanja brakova.
Odjeću je narod pravio od materijala koji su sami proizvodili. To su konoplja, ćeten i vuna. Od obuće su poznavali opanke. Opanci su pravljeni od goveđe kože, a oputa se pravila od ovčije kože. Od ovčijeg krzna su pravili nešto slično bundi. Bili su to ogrtači, ali isključivo od dobra runa.
Život ljudi su pratile različite nevolje, ali su to oni organizovano preživljavali. Jednom je naišla suša. Nekoliko godina je bilo vrlo malo kiše. Mnogi izvori su presušili, a na drugima se smanjila količina vode.
Mještani sela su odlučili da naprave mlin u dnu sela


gdje se gotovo spajaju dva brda. Tu su mogli da sakupljati svu vodu koja
je tuda morala proticati. Taj mlin je jedini bio u upotrebi.
Ostali nisu radili zbog nedostatka vode.
Stari ljudi su govorili da ni jedna nevolja ne dolazi sama.

To potvrduje i ova priča.
Mlin su koristili svi. Moralo se i noću mljeti da bi se zadovoljile potrebe sela. Odjednom se pojavi zlo. Ljudi koji su mljeli noću ujutru bi bili nađeni zadavljeni u mlinu.
U narod se uvukao strah. Više niko nije smio mljeti po noći. U selu je zavladala glad. Stariji ljudi i djeca pocese umirati. Niodkuda nije bilo na pomolu spasa. [/b]
Jednoga dana, pred samu veče, naišao je neki čovjek. Zatražio je da noći i da
jede. Mještani su ga doveli do seoskog vođe. On ga upita:
- Kako se zoveš?
Nepoznati mu odgovori:
- Zovem se Ćoso! Ja nemam nigdje nikoga.
Hodam po selima i tako preživljavam.
Seoski vođa mu odgovori:
-Ovdje nema hrane. Nemamo ti šta dati da jedeš.
Seoski vođa je malo zastao, pogledao u pridošlicu i nastavio:
- Imamo jedan mlin. Ko god melje noću u njemu, izjutra ga nađemo mrtva.
Ćoso je dugo ćutao. Onda se obratio vođi:
- Ja i onako nemam nigdi nikoga. Nema me ko žaliti. Ako ne jedem
nešto i tako ću umrijeti. Dajte mi da jedem i ja ću noćas mljeti u
mlinu.
Vođa je pogledao u oči Ćosu i rekao mu:
- Daćemo ti žito. Kada samelješ, skuhaj sebi pogaču.
Jedan od seljana se javi:
- Ja ću dati i ćurku.
Ćosi se to dopalo i pristao je na ponudu. Seljani su brzo skupili žito. Odveli su Ćosu do mlina. Pomogli su mu da zaspe žito u koš. Poželjeli su mu da srećno preživi noć, a onda se vratili svojim kućama.
Ćoso je naložio vatru. Svaki čas je gledao može li od
samljevenog brašna napraviti pogaču. Pri tom je spremao
ćurku i tako stavio da peče pogaču i ćurku. Zaboravio je na priče koje su mu pričali o stradanju ljudi u ovom mlinu.

Vrijeme je prolazilo. Oko pola noći sa tavana nešto zajauka:
- Aaauuuuhh! Što mi je zimaaa!
Ćoso se tada prisjeti priče da ljudi tu ginu.
Poče razmišljati:
Moram biti živ do zore. Ovu prikazu što se javlja moram spriječiti da mi ne prilazi. Moram biti priseban i ne smijem se uplašiti. To je jedini način da se spasim.
Ćoso popravi vatru, a prikaza opet
sa tavana zajauka:
- Aaauuuuhh! Što mi je zimaaa!
Prisjeti se Ćoso šta je naumio činiti. Odgovorio je prikazi:
- Ja sam gladan. Dok večeram, pa onda siđi i ogri se.
Ćoso je zaboravio da je gladan. Poče da
razvlači sa vađenjem hljeba i ćurke. Prikaza sa tavana ga stalno

požuruje:

- Hajde! Sve je pečeno. Večeraj! Šta čekaš?
Ćoso je počeo jesti. Dugo je razvlačio. Bio je previše gladan, pa je počeo jesti u neznani. Odjednom je vidio da je sve pojeo. Prikaza sa tavana je to vidjela. Došlo je vrijeme da siđe, zatrese mlin i zaurla:
- Baciću!
Ćoso se svom snagom borio da bude priseban, pa je odgovorio smireno:
- Baci! Šta god hoćeš.
U tom momentu nešto gruhnu pred njega. On pogleda. Vidi da je nešto kao ljudska ruka. Uzme to u ruke pa je okretao, prevrtao. Nastojao je da dobije što više na vremenu. Prikaza sa tavana ga je stalno
požurivala. Opet se čulo urlanje:
- Baciću!
Ćoso nije gubio prisebnost, opet je mirno odgovorio:
- Baci!
Pred njega pade i druga ruka.
Ćoso je uzeo i nju. Prevrtao je duže vremena. Onda je drsko
baci za vrata. Sa tavana se ponovo javi urlik:
- Baciću.
Ćoso i ovaj put ponovi:
- Baci!
Tada pred njega pade ogromna noga. Ćoso se uplaši, ali se sjeti
da mora biti pri punoj svijesti, pa i nogu poče da gleda. Ne može
da je odvoji od poda. I nju gurnu za vrata. Sa tavana se ponavljaše
urlici, sve dok i trup ne pade pred Ćosu.
Onda se počeše da miču noge, ruke i glava. Sve poče da prilazi trupini. Tada se sve spoji i ustade na noge ogroman čovjek. Prodera se na Ćosu:
- Ustaj! Odavno je vrijeme da se hrvemo.
Ćoso nije više imao nikakva izbora. Usta, te se poče
hrvati sa tim nalik čovjeku.
Hrvali se duže vremena. Ćosu obuzeše pjene po ustima. On pogleda u prikaze nema jos ništa. Tada Ćoso pomisli:
Znači, da je ovo puno vrijednije od mene. Može me samo zora spasiti.
Da li je daleko?
Tako se nosaše još neko vrijeme. Ćosu obuzeše krvave pjene, a
prikazu, tek malo bijele. Ćoso pomisli:
Ovako su svi ovdje umirali. Još nekoliko
minuta i ja ne mogu više. Moram pasti.
U tom momentu zapjeva horoz u selu. Prikaza povika:
- Pusti me! Moram ići!
Ćoso se ohrabrio, došla mu je neka posebna snaga, pa reče:
- Nikud ti ne dam! Nikuda ti više neš ići!
Što si dolazio? Što ubijaš ljude ovdje?
Sutra, kad dođu, hocu da te ubiju oni. Sve ću te dotle držati.
Prikaza je nastavila moliti:
- Pusti me, molim te! Nikad više neću doći.
Ćoso mu je onda rekao:
- Pustiću te, ako sigurno neš više nigdje ovdje doći.
- Neću!
Reče prikaza.
Horoz opet zapjeva. Prikaza je nastavila moliti:
- Molim te! Pusti me! Nikad više neću doći.
Popustio je Ćoso, rekao je prikazi:
- Dobro! Onda idi! Ako ikad dodeš, više neš otići!
Tada ga Ćoso pusti, jer nije više imao snage da ga drži.
Ćoso se odmorio, pa se umio.

Ubrzo se pomoliše ljudi sa halatom za kopanje. Došli su da ga ukopaju. Mislili su da je pogino i on.
Kada ugledaše Ćosu da je živ i da je žito samlio, bijaše im drago pa ga
zagrliše. On im sve ispriča.Vođa sela odredi da se Ćosi napravi kuća
i da ga odmah ožene. Tako je Ćoso postao ugledan u selu i zasnovo je
svoju porodicu.

Ako su živi i danas su dobro.

FORUM-PORTAL

STARA VREMENA

STARA PRICA

Ujedno ti se zahvaljujem što si me odveo u naša sela koja su nekada imala svoju dušu, svoj život, svoju ljepotu.

Tvoje priče su me podsjetile na vrijeme kada sam sjedio na sijelu negdje u ćošku kraj banjice, u dugim zimskim noćima.Uživao sam u pričama prisutnih i radovao se komadu tikve koja se pekla na ognjištu pod sačem, a miris se širio po cijeloj kući. Podsjetio si me na vrijeme kada sam đedom išao u koljebu da čuvam kukuruze uveče. Uživao sam udarati u šinu i halakati, plašiti međede i jazavce. Podsjetio si me na... Ah, koliko toga ima vrijednog i lijepog. Ali je najlješe to, što je to naše.

Živ i zdrav bio i još puno nam priča napisao!
Običaji u mom selu

Luka je naseljena mahom ljudima iz Srbije. Ja ću malo napisati iz djetinjstva šta sam zapamtio i koliko se mognem sjetiti priče od očeva amidže Avde, koji je umro one večeri kada je Adil Sulejmanović oženio Zemku iz Kruševdola. Oni su sada, vjerovatno, đedo i nena. Avdo mi je prenosio svoja sjećanja dok smo čuvali mal. Imo sam sreću da čuvam sa tako dobrim čovjekom.

IKAN


Avdo mi je često pričao o svom ocu Ikanu. To je moj prađed. Imo je običaj da kaže:
- Eeee, moj otac Ikan je bio poslednji čovjek u Šabanovićima, koji je mogao da naredi svakome u porodici. Jes, vala, i u cijelim Begićima.
- Kako je on izgledao? De mi malo pričaj Avdane!
Zamolio bih Avdu, kada smo imali dovoljno vremena.
- Hocu, sinko! Ja volim o njemu da pričam. Da ne bih zaboravio, a da to neko mlađi zapamti.
Avdo je priču pričao ozbiljno, sa ponosom, svečano.
- Ikan je uvijek sjedio na minderu, na dušeku koji je bio zastrt zelenom čohom. Imo je crne široke čakšire. Uvijek je nosio bijelu kosulju, koja je imala malu krgnicu. Bensulah je nosio sa džepovima. U jednom džepu je držao šajbok, a u drugom duhansku kutiju i kresivo. Maramicu je uvijek nisio zadjevenu za bensulah. Imao je najvišu lulu. Svi ispuše po dvije lule duhana, a Ikan bi i dalje pušio prvu. Eh, nije stio pušiti svakaka duhana. Naručivo je duhan iz Studenca. Iz malog sela Peći.
Bio sam radoznao, pa bih ga priupitao:
- Kako je Ikan izgledao?
Malo se odmorio Avdan, a onda nastavio:
- Eeee, moj, sinko! Bio je visok i vrijedan. U starosti imo je veliku, do pojasa ko snijeg bijelu bradu,kratke a guste brkove. Povazdan bi sjedio na minderu i zaglađavo bradu i brkove. Pio bi kahvu i šerbe sa upaljenom lulom. Pred njim je uvijek zimi morala biti puna mangala žara.
Malo je zastao, odmorio se i nastavljao pripovijedanje:
- Nikada nismo večerali dok i poslednji ne bi klanjo. Onda posjedamo i čekamo da nam naredi šta će ko sutra raditi. Niko nije smio otići na sijelo, prije nego dobije zadatak šta če raditi narednog dana.
Pogledao me da se uvjeri da li ga pažljivo slušam, a onda bi nastavio:
- Ikan bi često mijenjao među članovima porodice posao. Jedino nije mjenjo kućnu stopanicu. To je morala biti najbolja kućanica među ženskinjem u kući.
Uplašio sam se da ne prekine pričanje, pa sam ga pitao:
- Jeste li morali postiti?
Avdo me pogledao, malo iznenađeno, a onda je dodao:
- Kako da nismo! Za to te niko nije pito ništa,samo te zovnu na ručak izjutra.
Želio sam saznati što više detalja, pa sam upitao:
- Jeste li imali sahat?
Odmah je nastavio priču:
- Kakav sahat? Stopanica ustane kada zapjevaju prvi horozi. Skuha po dvije pite i ispeče, dok zapjevaju treci horozi. Tada se ručalo. Kada zapjevaju četvrti nema više jesti i piti. Na teraviju smo išli svi. Klanjalo se u Begićima u nečijoj kući, onda u Mujićima i još ponegdi, sve dok nismo napravili džamiju. Svaku veče je bilo sijelo. Svi glavni ljudi u nekoj kući. Mumin se posebno spremi za doček sijeldžija. Gledao sam po tri mangale žara se pripreme. Izaberu najbolji duhan uz Ramazan i najbolje suho meso, jabuke, kiseli kupus, krompir. Po svunoć se jede a udan stari spavaju, bogami zimi. Ljeta su bila malo teža za sve. Pamtim ja dva puta kada je ramazan bijo uz koševinu.
U Avdino doba u Luci je bilo po desetak starih ljudi koji su obavezno sa dovom zasjecali brade,to je bio znak da se dotični počinje pripremati za sledeci svijet.

Moja sjećanja ramazanskih dana.


Ramazan se isčekivao sa posebnom radošću. Bilo je više razliga. Tada smo i mi djeca, nekako, postajali ozbiljni i reko bih u tim danima brže smo sazrijevali. Međusobno smo se takmičili, ko će više dana postiti. Odrasli se posebno pripreme. Uz Ramazan nastoje da ne budu srditi ni prema kome pa ni prema nama djeci. Pred Ramazan bi glavni ljudi nešto se dogovarali u kući Mulanazifa Begića, koji je bio hodža u našem selu. Uoči Ramazana zamiriše svo selo, svaka kuca. Običaj je bio, uz ostalo, da Halva obavezno zamiriše. Prva veče teravije džamija bude prepuna. Kasnije se mi djeca osipamo. Krademo se i idemo negdje na sijelo, mahom kod Arifa na Poravan.
Svaki dan posta, cijelo selo čeka ezan, da se omrsi. Iako su rijetki imali sahat, niko se nebi omrsio dok se ne cuje glas ezana Mulanazifoa. Djeca bi se iskupljala, da čuju ezan i jave u svoje kuce.
Sijela ljudi sa teravije se uredaju, svaku veče sijelo je bilo kod drugoga covjeka. Mulanazif je bijo glavni, kod njega je bilo prvo sijelo, onda redom po starini: Hakija, Huso, Selman, Memiš, Sulejman, Salih, Mujo... Jedna soba ili obadvije se pripreme za sijela. Iskupe se findžani i najbolje što se ima za tu veče. Posebno je iftar.
Ispod prozora sjede hodža i još dva čovjeka, mahom Huso i Mujo Mujic ili Memis. Sa strana se poredaju ostali. Nije bilo kreveta pa se sjedilo tako da se poravni. Na sredinu sobe stiže jedna mangala sa žarom, a pred hodžu i njemu bliže druga.
Ljudi se smjeste, te malo raskomote a onda počnu da pale svoje lule i čibuke. U mangali se obavezno nađu mašice za pripaljivanje duhana. Neko započne neku šalu. Bio je to događaj koji se desio u bližoj ili daljoj prošlostii. Šale su mahom bile poučne. Često bi se sluzili i starim provjerenim uzrecicama i poštapalicama.

HALID


Sijela uz Ramazan nisu mogla bez Halida Zejnilovića. Po njega šalju nekog mladića,koji je siguran. Dok Halid ne dođe, njemu se napravi mjesto gde da sjedne. Obavezno mora biti malo visočija stolica radi guslanja. Halidova pojava na vratima ulijevala je veselje medu sve prisutne. Halid je bio ljepuškast, nasmijan i uvijek raspoložen. Poslije šerbeta i kahve čulo bi se:
- Dede, Halide, počni! Ali vodi računa: Halil nesmije poginuti.
Halid posluša prisutne. Namaže smolom gudalo. Popije malo studene vode. Obriše čelo, pa počne zagrijavati gusle i prilagođavati ih za uho prisutnim. U njegovim pjesmama morao je biti prisutani Halil i Mujo, Omer i Ajka,Tale Ličanin i Tanković Osman ... Halid iznenada lijepim glasom uz gusle počinje pjesmu a medu preko trideset ljudi cuje se samo Halidov glas. Posluga kućna radi samo što mora ali bez glasa. Samo ocima se svi sporazumjevaju. Halid bi pjevo oko dva sahata i kada se vidno umori, hodža je imao najbolji osjećaj za to, on bi reko:
- Dosta je! Odmori malo!
Halid pronađe pogodno mjesto u pjesmi za prekid i stane sa pjevanjem. Tada domaćica donosi šta je pripremila da počasti goste. Halidu se izdvaja prvom i najvise. Njemu ne smije faliti ništa. Pale se ponovo lule i cibuci. Domaćica iznosi pripremljene gostive za probrane ljude. Među ljudima se povećava znatiželja. Šta ce biti u pjesmi? Hoce li Halil zapasti u tamnicu? iHoće li osloboditi ropstva sestru Ajku?
- Hoće, ako ja uzivim!
Našali se Halid, pa se opet napi vode iz dubokog bijelog loncica. Dok bi pjevao nije jeo suho meso. Kaže, radi glasa, ali ga je zato čekalo za dvojicu poslije pjesme. Pola sahata ljudi bi pustili Halida da se odmori, a oni bi pričali o raznim događajima iz proslosti. Često je bilo i šala na racun nekog od prisutnih, kako je i gdje prije ašikovao. Ta tema je bilo zanimljivo svima. Svi su to prošli i rado se još toga sjećaju.
- Eh, Halidaga,jesili se odmorijo?
Upitao bi neko iz prvog reda ljudi. Hodža bi odmah dodao:
- Dede, sokole! Hajde da vidimo!
Halid uzima gusle i ponovo gudalo popravlja smolom i prilagodava zvuk za slušanje. Svi prisutni šute i slušaju. Kada Halid pjeva svi ga gledaju, kao da ga očima slušaju. Ako Halilu ne ide dobro u borbi, onda bi se lica svih narštila. Čim Halilu krene bolje i lica bi bivale veselija. Halid se ponekad našali kroz pjesmu na štetu Halila uz osmjeh. Odmah nečija lula zaprijeti Halidu. Sve su to bile vesele sale. Halida su zvali da pjeva za Radio-Sarajevo, ali bez radnog staža i zbog toga je odbio ponudu. Poslije dugoga pjevanja, Halid spusta gusle i kaže:
- Za ovu noć je dosta!
Obično, Selman Begić uzima gusle i dariva ih sa 500 dinara. To je novčanica papirna, zelena. Za 300 dinara se kosilo dan. Ostali ljudi podrže Selmana i tako Halid prođe dobro. Slušao sam kada prica da je znao uz Ramazan zaraditi po tri dobre plate. Bajrami su bili poslastica, ali u toj radosti bilo je i tuge. Kada se završi Bajram namaz, ljudi prilaze jedan drugome, grle se i placu. Kada se malo priberu, neko bih rekao:
- Bože, mili! Ko li od nas nece biti ovdje s nama sledeći Bajram?
Sve ljude iz pokrajina, a posebno iz Krusevdola, bi oni bliži oko džamije pozvali sebi na ručak. Nije niko smio otići iz sela, a da nije rucao kod nekoga. Hodža bi znao koliko ima ljudi pa bi ih prije nekako rasporedio. Napravio bi raspored ko će koliko pozvati ljudi, ali da se to ne zna, da bude spontano. Pricu sam na kraju skratio, ali me lijepo posjetila na lijepe dane. Rahmet svima koje sam spomenuo i one koje nisam. Da im Allah podari lijepi Dzenet.