10. svi 2008.

ZIVOTNA PRICA MOMKA SA DRINE.


Pricao mi rodak. Zivijo sam sa roditeljima i tri sestre,pored Drine,imali smo na prvi pogled lijep zivot,kuca nam je bila u vecoj basti i lijepoj njivi koju smo sijali,bili smo malo izdvojeni iz sela pa smo imali i potrbnu tisinu.Otac je radijo u Jadru a majka i najstarija sestra su obradivale zemlju,odma iza kuce u basti imali smo lijep izvor vode,kada basta ubehara,miris se cuo na sve strane,izgledala je nasa avlija prelijepo,sestra je stalno sadila ruze,sjecam se kada sam joj donijo crvenu ruzu koja joj je nedostajala,kupila mi je patike za svoj novac i sve tu ruzu zvala mojim imenom.Ja sam bijo mezimac u kuci to me ponekad nerviralo a cesto mi je odgovaralo kada bih me bas radi toga postedili nekoga rada koji ja nisam volijo,to je moja najstarija sestra najcesce radila,ako ja trebam nesto da uradim,sestra bi rekla ja cu majko.Pohado sam skolu i poceo dolaziti kasno kuci radi puta,udaljenosti,moja sestra se najvise brinula kako cu doci pogotovu zimi a onda kada sam bijo poceo da se radujem,proljecu i zivotu izbi prokleti rat.Bili smo odma na udaru i jedva izbjego smo u Srebrenicu,osta sve,ostase i ruze moje sestre,osta sva nasa radost.Rat je tekao a mi smo bili zadovoljni sto smo svi jos uvijek medu zivima.Upozno sam jednoga momka,borca i tajno govorim sesti da zelim da on bude njen momak,za par dana to se i desilo,nas troje smo bili pravi prijatelji i drugovi a onda me sestra upozna sa jednom djevojkom koja mi bijase i prva cura,jer ranije nisam imao djevojku.Zivot je tezak,ali mi se dobro druzimo i medusobno dijelimo sve pa smo sada gledajuci ipak za kratko u odnosu na druge lijepo zivjeli.Mnoge porodice je pogodila tuga,ovaj put ne zaobilazi ni nas,moj otac gine u odbrani Srebrenice,mislijo sam da cemo mi pomrijeti i da necemo poslije oca moci sami zivjeti,koliko je bila borba da se prevazide bol za ocem,toliko je bila briga moji zamnom,jer sam bijo puno privrzen ocu rah.Moja sestra opet uspjeva pronaci najljepse rijeci izmedu svih i meni tako pomoci da lakse prezivim te dane.Poslije 3 mjeseca moja djevojka mi daje ocevu kutiju duhansku,kaze da joj je to dao neki vojnik,koji je to sacuvao,tada sam stijo da ponovo umrem,ali tada sam i prvi put u svom zivotu svatijo da nemozes umrijeti kada hoces da moras cekati svoj red.Kada dan prode zadovoljni smo sto smo ga prezivili,za naredni dan se moramo opet boriti i to je tako prolazilo,poceli smo ponovo da izlazimo prema guberu,zivot se nekako ustalijo u tu patnju kroz koju se pojavljuje i ljubav,moja djevojka je privrzena meni i ljubomorna je mojoj sestri sto se previse brine o meni,samo da kazem,da moja sestra nikada tokom rata nije pojela krompir bez mene,zato je ostala u mom zivotu dijo mene.Rat je dosadijo i jedva cekamo da se ili zavrsi ili da se neka vrata nad Srebrenicom otvore,cesto se prenose neke maste,bico ovo,bice ono,ali zivot svakim danom gori.Jedne veceri uobicajno sjedimo ispred zgrade,kada prode policija,bez i jedne rijeci nama,to je bijo los znak za nas i nase susjede,pratimo u koju zgradu ulaze,moja sestra ima isaret i pogada crnu slutnju,taj dan je pogino njen momak sa kojim sam je upoznao i koga sam volijo kao brata,bol se ponovi,mozda jos teza i najteza takva je izgledala u tim danima,jednom dok sam tjeseci sestru namjerno joj pricao lijepe rijeci,ona mi rece,braco ja se vise nikada necu udati,meni vise netreba niko,kroz moju glavu prolijecu misli,vidim je staricu usamljenu,pa kako to da dozvolim rekoh sebi,ali je pustim nekoliko dana pa joj to sve objasnim kako ja zamisljam njejzin takav zivot.Kunem ti se braco sada,da se necu prije udati nego se ti ozenis,bi mi malo lakse,ali sta sestro ako ja poginem,tada ona zaplaka a meni bi zao sto joj to rekoh,pa je pusti da se pribere a kasnije joj se izvinu a ona opet meni u tom slucaju necu nija da zivim ako se tebi sto desi.Dani crni samo se smjenjuju i doslo je vrijeme da moramo nasu Srebrenicu napustiti to ce se pokazati u naredna dva,tri dana.Da se crni dani samo smjenjuju,pokazuje i slucaj samo prije dva dana nego cemo krenuti iz Srebrenice u Potocarima granata ubija i moju djevojku,molijo sam boga da ija isti dan poginem da zajedno ostanemo,trazijo sam ponovo svoju smrt ali i ovaj put nisam dosao na svoj red.Misli me prosto raznose,ponovo sam po ko zna koji put izgubijo volju za zivot,ponekada zavidim onima sto su poginulu,vi ste se bar smirili,tako bi cesto u prolazu pomisljao,moja sestra me stalno razgovara i svi se brinu vise o meni nego o sebi.Dosao je i najcrnji dan u mom zivotu,moram da idem,moram da se rastanem sa mojima,mozda za uvijek,lomim se u dusi,to me i fizicki lomi,moram moju tugu i da krijem,jer tako izgledam slabcina pa se moji vise brinu,svi me stalno gledaju,majka krije suze,sestra nemoze,svi smo zanjemili a onda neko zovnu,hajde idemo,tada se prolomise glasovi placa a ja kao da vidim svoju smrt,pa mi bi za kratko lakse sto ija nado svoj mir a onda me neko povuce za ruku,neboj se idemo zajedno,pogledah ga bijo je to moj najveci poslije sestre zivotni prijatelj,samo sam ga tuzno pogledo a on me i dalje vuce za ruku i govori da pozurim,tako ce i tvoji prije svatiti da se moramo rastati,ta me rijec ponovo dotuce,ali smo vec izasli iz zgrade,ponovo se zadnji put oprastamo i krecemo,do Potocara mi je svaki korak znacijo i korak blize smrti a onda se malo pribra i naviknu na trenutno stanje,penjemo se uz neko brdo,naroda ima mnogo,jedni idu prema Srebrenici a drugi je bez povratka napustaju,malo se prica,nema vise nikakve utjehe,moj rodak na jednom brdu rece,stani da se odmorimo da vidimo dokle do mraka mozemo stici,granate se neprestalno cuju,kazu tuku nas prvi kraj.Poslije odmora,rodak mi rece vidis ono tamo brdo,tamo cemo nociti dalje necemo ici neka ide svako mi necemo,zorom krecemo da predemo asvalt,brdo je daleko i bas na to brdo pocese da padaju granate,kazu tuku cijelu nasu kolonu,svakakvi predvidanja ima,ali mi idemo dobro,mnoge prolazimo,neki i nas i konacno stizemo na zamisljeno mjesto gdje smo nasli mnogo ljudi,neko place,neko se psuje,nalomismi sitni grana da sjedemo kada nas posu zemlja a onda i eksplozija,granata je pala iznad nas,kazu ima i mrtvi i ranjeni,nastao je metez medu nama,rodak me ponovo povlaci za ruku i kaze hajmo u ovu uvalu da se malo spustimo.



NASTAVAK PRICE

MOGA RODAKA SA DRINE.
Spustamo se u jednu dolinu,istina to samo lici na dolinu,ali uspjevamo pronaci jedno mjesto gdje se izvalila bukva i za sobom ostavila zaklon koji je mozda nama spasijo zivote. Nesto smo malo jeli,ja sam brzo zaspo,probudile su me granate koje su svuda padale,cujem razne glasove i po tim glasovima procjenjujem sta se desava,neko vice pobi hi granata,neko jeci,neko doziva MAJKOO ,situcija izgleda uzasna,ja se uplasi a rodak mi kaze,neboj se ako bude sudeno da predemo mi cemo pored svih nevolja preci na slobodnu teritoriju,ako nebude moramo doci na svoje sudeno mjesto,cuvaj pamet,daleko smo.Ponovo sam zaspo i probudilo me sunce koje ugrijalo pravo u moje lice,pogledah oko sebe i vidim da i rodak jos spava.Ima mnogo ljudi koji spavaju,neznas ko je ziv a ko mrtav tako izgleda kuda god pogledas,opet cujem glasove iz bunila,cujem kako ranjeni jece i mole za smrt a meni se povecava strah i tako u toj panici probudih rodaka.Dobro je zivi smo a svanulo,povika mi moj rodak.Da malo jedemo i idemo,zar necemo skupa sa ovim narodom,sve su ovo drugi ljudi koji su nas pristigli,ide kako ko moze,moramo i mi tako.Poslije maloga obroka,krecemo,svuda ima ljudi,neki spavaju a neki sjede,dosta ljudi prikljucuje se spontano i formira se nepregledna kolona.Idemo uz povremene zastoje,negdi oko 10h pocese nas direkno gadati granatama,medu nama opet nasta metez,moj rodak kaze to je njihov cilj da sto vise ubiju i da nas zbune da nas lakse ubijaju,mnogo sam uplasen i da mi nije ovoga rodaka ko zna u kakvoj bi vec bijo situaciji,nekada se zaklanjamo i pravimo pauzu u putovanju pa kada se malo stisa krecemo,negledamo na druge samo se drzimo trle,ugazenoga puta kuda su nasi otisli i kuda neprekidno idemo.Priblizavamo se asvaltu i na jednom prevoju naidosmo na vecu grupu izginuli i ranjeni ljudi.Neki mole da hi ne ostavljamo,neki mole da hi neko ubije,to mjesto morali smo brzo da napustimo jer te izluduje situacija.Noc nas zatice u blizini asvalta i znamo da se nasi masovno predaju,kazem hocemo li i mi rodo,ne uhar nam je da zivimo jos koji sahat predaja i smrt su isto za nas,tada i moja misao razmisljanja o predaji prestaje.Ne gledaj u mrtve,cesto me opominje moj rodak,stalno mi prica da moramo razvuci pamet kao i snagu i da samo tako mozemo doci do Tuzle to mi ponekad i smeta jer se prica u rijetkim pauzama kada cetnici ne pucaju.Ranom zorom medu prvima krecemo i mi,gazimo rijeku koja me umalo ne odnese,prelazimo asvalt i ko racunam da ce nam sada biti lakse,no brzo me uplasi rodak koji mi rece tek problemi nastaju.Idemo prema nekom brdu i stalno cujemo granate na sve strane,cesto neznamo jesuli ispred ili pozadi,hrane ima samo malo jos,imam jednu saku soli u najlonu koju jos nisam poceo da koristim i jos neslutim koliko ce nam to pomoci.Dolazimo do jedne vode,ima dosta ljudi koji leze odmaraju i vidim dva poginula,neznam od cega niti koga pitam,svako takve pogleda samo jednom.Mrak nas zatice u jednoj strmini,ljudi vec nemaju sta da jedu i dogadaju se nenormalne stvari,ima i samo ubistava,ima i greskom ubistava,stanje je upola ludosti.Tokom dosadasnjeg puta samo sam dva covjeka prepoznao,ostalo mi je bilo nepoznato ma da je rodak cesto sa nekima pricao nama poznatim ljudima.Noc je pala,granate su utihnule,poce i kisa,pomisli ako nema jednoga jada ima drugi,skupljeni jedan uz drugoga docekujemo i ovu zoru,hocemo li sledecu veliko je pitanje,mora se neka Baljkovica preci.Kolona isprekidana u grupe stalno ide.Granate nas ponovo zasipaju,tada bjezeci neki covjek baci kanister od vode i dok mu ja pridoh svaka se kap vode prosu,ponesem ga i na prvoj vodi naspem te mi je kasnije mnogo pomagao da ublazim gladnu zed.Na Baljkovici se cuju borbe razne price dolaze ali nije ni jedna tacna,granate pogadaju i nas kraj kolone.Ja nemogu dalje moram se odmoriti,rekoh rodaku.Hajmo zaci malo za put,pa cemo se dobro odmoriti.zasli smo u neku cestu siblja i tamo smo zaspali,probudi me hladnoca,moj rodak sjedi i gleda u mene,jesili se odmorijo upita rodak,jesam rekoh.Brzo smo se prikljucili nekim ljudima koji pricaju da je granata pobila dosta nasi ljudi i da je velika ne organizovanost medu nama.Kontam sada price nista ne vrijede,treba cuvati snagu,prelazimo Bljkovicu na kojoj sam vidijo mrtvi ljudi,straha nema,ali ni na mrtvima obuce uglavno nema to sam zapazijo.Idemo iza neki sela i ja dalje od gladi nemogu,rodak mi kaze sjedi,da ja vidim gdje smo,ja sam brzo zaspo a kasnije me rodak probudijo i kaze hajde probaj malo ovo jesti,pogledah ima desetak mladica od ostruge,pocnem jednu jesti pa se sjeti moje soli,pa to malo posolimo i da vidis ide puno bolje.Noc je opet dosla,kisa pada bar pola dana,svi smo mokri,kako i gdje zoru docekati,ali ako granate ne padaju sve je dobro.Dan ponovo nekako smo docekali i taman da krenemo kada nas nesto uplasi iza nasi leda pisnu neka ptica,pogledah i vidim da ima slomljeno,prebijeno jedno krilo te se zaglavila medu neko drvece,pridem te je izvadim i malo nadem spage te sa nekim grancicama joj malo utegnem to krilo da bar moze hodati do svoje smrti.Pokret je nastao spontano jer sam vidijo da je tu nocilo mnogo ljudi.Ispred nas cujemo da se vode zestoke borbe,kazu nasi probijaju cetnicku liniju,granate stizu i nasu kolonu,jedna pada ispred blizu nas i vidijo sam da je poginulo par ljudi,da ima ranjeni ali ih samo zaobidemo i idemo dalje,granate nas razbijaju cesto,kolona je ispresjecana,neki ljudi pokusavaju da nose svoje,kaze rodak izgubice tako snagu pa ce ostati i oni.Nebo se iznad smracilo,to mi lici nekako na smrt,svuda vidis smrt,sve mi poce da lici na smrt.Pokusavam da se malo priberem i utonu u neki san,cujem da me neko trese,vice ali ja neznam da se probudim,neznam da se odazovem,nesto mi neda,meni je sada lijepo.Ujednom trenutku,probudih se,zar si se izgubijo,reko sam ti da moras pamet cuvati ko i snagu,tada svatam da sam bijo poludijo,pa se uplasi,hajde malo da odmorimo,ljudi nas prolaze,niko negleda nikoga.Rodak opet kaze,nikuda ne mrdaj da vidim kako je stanje ispred nas i tada donese neki ljuti jabuka koje sam pojeo i koje su me drzale taj dan.Noc je ponovi i mnogo nas ima zajedno.Rodak ponovo za veceru donosi vrhova od ostruge koje solimo i to veceramo i soli vise nema ali kazu ko sutra dan prezivi taj ce zivjeti do vijeka jer sutra prolazimo na nasu teritoriju,granate se neprestalno cuju,razni glasovi,neko moli,neko jeci a ima poneka i psovka.Zora je ponovo,krecemo,borbe su ispred nas blizu,tako mi izgleda,prolazimo ranjene ali i mrtve,kazu ovdi bili nasi udarili na zasjedu ko zna koju po redu,rodak zasta pa od nekoga mrtva covjeka otvori rusak i nade malo secera,to nam je mnogo valjalo u daljem putovanju.U jednom casu,prolomi se oblak,kisa udari ko nikada,ali granate ne prestaju,samo oni koji imaju jos malo snage idu,vecina se skupila i negdi ceka da kisa prestane,prolazimo u tom vremenu kroz neko razredeno srpsko selo,usput vidimo i mrtvi ljudi,neko viknu,stari ubij me ja sam cetnik,pogleda,vidim da je sav u krvi i ranama,viknu glasno NECU, poboja se da nebih pogrijesijo pa da me nebih stigla bozija kazna,pozuri povika rodak,prelazimo nasim.Nisam vise vidijo nikoga oko sebe sem rodaka i tako stigosmo do nasi koji nam nude sve a ja jednoga upita,jesili vidijo moju sestru,brate neznam ni tebe ni tvoje sestre ali zenski svijet je kako cujem presao pa ces je ako bogda sutra naci,vidim da sam ponovo u psihickoj krizi a rodak mi dodade sok koji me povrati u bolje stanje,Sada idemo u nekom kamijonu i ja zamisljam susret u mojoj porodici,gdje su imaju li sta jesti,kako cemo nastaviti i gdje zivot,misli za cas proljecu jedna drugu,ljudi se vesele a ja neznam,nemam snage ili nesto drugo.Nocili smo u nekoj skoli,mjestani i vojska su nas docekali dobro,mislim cim svane idem,ali nisam mogao od bolova svuda po tijelu,stomak mi ne prihvata hranu,bolovi su svuda po mom tijelu,oko 12h radak mi kaze idemo,nasi su kazu u Tuzli ima nasega naroda dosta u Zivinicama ali niko nije vidijo ovdi nase idemo.Dolazimo do nekoga autobusa koji ide za Tuzlu i u putu svatam kroz pricu putnika da su Srebrencani masovno izginuli i ako sam ja svojim ocima vidijo mnogo mrtvi,jednostavno nisam imao pameti da to svatim niti snage da to razumim.Dosli smo u Tuzlu,cijeli dan pokusavamo da pronademo svoje ali uzalud,pmet mi se rastapa ali nema nikoga,idemo kod neki nasi rodaka da nocimo,mnostvo nasi dolazi i pita za svoje i tada slucajno saznajem da su moji u jednom selu oko pet km udaljenosti,pogledah u rodaka koji svata moju poruku i ustajemo i ako je bilo kasno u noc,rodak se raspita gdje i kako doci u to selo a onda jedan stari covjek pode sa nama da nelutamo,idemo a noge me izdaju,suze naviru a duse nestaje,dolazimo do jedne kuce a covjek kaze smijete li ovdi ove probuditi da pitamo gdje su ja dalje neznam,kako da nesmijemo,zovi rodak ti na vratima a ja odoh na prozor,rodak je pokucao tiho na vratima a glas moje sestre pita, KO JE ,SEstro,povika i probudih se u sobi,neznam kakav je bijo taj susret,ali znam da smo se samo gledali,kasnije su mi pricali da sam se bijo izgubijo,odma cim sam cuo glas i da sam ih uplasijo,ali to su jace stvari koje ja neznam niti pricati niti pisati.Kada smo se svi u sreci malo odmorili,poceli smo da zivot pravimo slicnom u nasoj kuci prije,rodak je doselijo blizu nas pa smo zivjeli bratski a onda odlucili idemo jos dalje i tako stigosmo na Zapad.Ponovo sam bijo sestri sevep da ima momka za koga se udala a ona isto meni da imam svoju dragu,zasnovali smo porodice i lijepo zivimo,tako isto i moje druge dvije sestre,majka je bila samnom.

7. svi 2008.

Avdagina kuca.


Avdulah Begic,sin od Kadrije,roden je u Luci,skolu zavrsijo u Srebrenici de i nastavijo svoj zivot.Kasnije napravijo kucu u Srebrenici i dobro se ozenijo Muneverom,po zavrsetku rata,odlaze u Evropu a kasnije preseljavaju u USA de i danas zive srecno.Avdagu nije narod dabe prozvo Avdibeg vidite slika njegove kuce pokazuje dosta o njemu,Avdaga ima i dva sina...

3. svi 2008.

ALIJA SALCINOVIC IZ PUSMULICA



Alija Salcinovic,iz Pusmulica je prije rata zivijo u svom selu i bijo ugledan covjek,ne samo u svom mjestu,nego poznat u cijeloj Srebrenickoj i Bratunackoj regiji.Pored toga sto je bijo ugledan kao covjek,Alija je bijo uspjesan u svom poslovanju sa Drinom i drugim kompanijama,pored poljoprivredni radova bavijo se uspjesno izvozom grade i drva iz sume,tako mu rat zatice 12 tegleci konja i dva velika traktora i druge masine i ako je predosjeco rat pa je dosta toga prije rasprodao.Padom Srebrenice,uspjeva doci u Zepu odakle se dobrovoljno predaje u Srbiju a kasnije prelazi u USA gdje i danas zivi.Alija mi je ispricao jedan dogadaj koji cu uskoro napisati kao pricu.

2. svi 2008.

TRADICIONALNI 1 MAJ U ZEPI I OVAJ PUT JE POKAZAO SVOJU LJEPOTU.

Tradicionalno 1 maj u Zepi i ovaj put je pokazao svoju smisao za njegovo i dalje odrzavanje,jer slike teferica iz Zepe nas vracaju tamo odakle smo i dosli i to je jedino mjesto u istocnoj BIH koje istinski se trudi da odrzi svoju tradiciju.
Objavio/la Amir u

1. svi 2008.

Moje informacije u vezi mene: