21. pro 2008.

NOVA PRICA ,COSO U MLINU

STARI MLIN
Ja sam zapamtio vrijeme kada u selu nije bilo struje. Nije bilo raioaparata ni televizora. Nije bilo ni automobila. Život ljudi je bio organizovan i prilagođen tim uslovima. Slobodno vrijeme se koristilo za druženja. Ta druženja su imala svoj smisao i svoju vrijednost. Cijenili su se oni koji su znali lijepo pjevati. Ako je neko znao svirati tamburi, svirali ili dvojnicama bio je posebno cijenjen. Takođe, su bili cijenjeni i pjevači junačkih pjesama uz gusle.
Iz tog vremena mene su posebno oduševljavale priče. Bile su to priče koje su na poseban način objašnjavale svaku životnu situaciju. Za svaku teškoću, za svako veselje, za svaku prigodu bila je priča koja je ljude upućivala kako treba postupiti. Bili su i ljudi, koji su znali pričati te priče. Narod bi se okupljao na sijelima. Pripovijedač je svoju zadaću ozbiljno shvatao i bio je svjestan poruke koju kroz priču upućuje slušaocima. Sjećam se mnogih od tih priča. Jedna od njih je i priča o starom mlinu.

Stari ljudi su pričali da ova priča potiče iz daleke prošlosti.

Moguće da je se desila u Luci.

Bilo je jedno selo, koje je smješteno među brdima, daleko od drugih sela. Ljudi su živjeli lijepo i dobro se međusobno slagali. To je bio jedini
način da opstanu i da svoje svakodnevne teškoće lakše podnose.

Živjeli su isključivo od poljoprivrede i stočarstva. U selo se moglo doći uskim stazama kojima su mogli proći konji.
Imali su u selu i seoskog vođu, kojeg su
svi dobro slušali. Ženili su se i udavali između sebe. Često je seoski vođa određivao ko će koga oženiti.

Nije bilo škole u selu i blizini. Vjerovali su da postoji neka prirodna sila, koja uređuje sve odnose među ljudima, kao i njihov život. Nisu znali
šta je to. Kažu da je narod u tom vremenu lijepo živio. Imali su često sijela. Igrali su uz muziku, koju su sami stvarali na instrumentima, koje su sami pravili.

Posebno je njegovana i cijenjena ljubav. Sve je činjeno da zaljubljeni svoju ljubav krunišu brakom. Nije bilo rastvaljanja brakova.
Odjeću je narod pravio od materijala koji su sami proizvodili. To su konoplja, ćeten i vuna. Od obuće su poznavali opanke. Opanci su pravljeni od goveđe kože, a oputa se pravila od ovčije kože. Od ovčijeg krzna su pravili nešto slično bundi. Bili su to ogrtači, ali isključivo od dobra runa.
Život ljudi su pratile različite nevolje, ali su to oni organizovano preživljavali. Jednom je naišla suša. Nekoliko godina je bilo vrlo malo kiše. Mnogi izvori su presušili, a na drugima se smanjila količina vode.
Mještani sela su odlučili da naprave mlin u dnu sela


gdje se gotovo spajaju dva brda. Tu su mogli da sakupljati svu vodu koja
je tuda morala proticati. Taj mlin je jedini bio u upotrebi.
Ostali nisu radili zbog nedostatka vode.

Stari ljudi su govorili da ni jedna nevolja ne dolazi sama.

To potvrduje i ova priča.
Mlin su koristili svi. Moralo se i noću mljeti da bi se zadovoljile potrebe sela. Odjednom se pojavi zlo. Ljudi koji su mljeli noću ujutru bi bili nađeni zadavljeni u mlinu.
U narod se uvukao strah. Više niko nije smio mljeti po noći. U selu je zavladala glad. Stariji ljudi
i djeca pocese umirati. Niodkuda nije bilo na pomolu spasa. [/b]
Jednoga dana, pred samu veče, naišao je neki čovjek. Zatražio je da noći i da
jede. Mještani su ga doveli do seoskog vođe. On ga upita:

- Kako se zoveš?
Nepoznati mu odgovori:

- Zovem se Ćoso! Ja nemam nigdje nikoga.
Hodam po selima i tako preživljavam.
Seoski vođa mu odgovori:
-Ovdje nema hrane. Nemamo ti šta dati da jedeš.
Seoski vođa je malo zastao, pogledao u pridošlicu i nastavio:
- Imamo jedan mlin. Ko god melje noću u njemu, izjutra ga nađemo mrtva.
Ćoso je dugo ćutao. Onda se obratio vođi:
- Ja i onako nemam nigdi nikoga. Nema me ko žaliti. Ako ne jedem
nešto i tako ću umrijeti. Dajte mi da jedem i ja ću noćas mljeti u
mlinu.

Vođa je pogledao u oči Ćosu i rekao mu:
- Daćemo ti žito. Kada samelješ, skuhaj sebi pogaču.
Jedan od seljana se javi:
- Ja ću dati i ćurku.
Ćosi se to dopalo i pristao je na ponudu. Seljani su brzo skupili žito. Odveli su Ćosu do mlina. Pomogli su mu da zaspe žito u koš. Poželjeli su mu da srećno preživi noć, a onda se vratili svojim kućama.
Ćoso je naložio vatru. Svaki čas je gledao može li od
samljevenog brašna napraviti pogaču. Pri tom je spremao
ćurku i tako stavio da peče pogaču i ćurku. Zaboravio je na priče koje su mu pričali o stradanju ljudi u ovom mlinu.

Vrijeme je prolazilo. Oko pola noći sa tavana nešto zajauka:

- Aaauuuuhh! Što mi je zimaaa!
Ćoso se tada prisjeti priče da ljudi tu ginu.
Poče razmišljati:
Moram biti živ do zore. Ovu prikazu što se javlja moram spriječiti da mi ne prilazi. Moram biti priseban i ne smijem se uplašiti. To je jedini način da se spasim.
Ćoso popravi vatru, a prikaza opet
sa tavana zajauka:

- Aaauuuuhh! Što mi je zimaaa!
Prisjeti se Ćoso šta je naumio činiti. Odgovorio je prikazi:
- Ja sam gladan. Dok večeram, pa onda siđi i ogri se.
Ćoso je zaboravio da je gladan. Poče da
razvlači sa vađenjem hljeba i ćurke. Prikaza sa tavana ga stalno


požuruje:

- Hajde! Sve je pečeno. Večeraj! Šta čekaš?
Ćoso je počeo jesti. Dugo je razvlačio. Bio je previše gladan, pa je počeo jesti u neznani. Odjednom je vidio da je sve pojeo. Prikaza sa tavana je to vidjela. Došlo je vrijeme da siđe, zatrese mlin i zaurla:
- Baciću!
Ćoso se svom snagom borio da bude priseban, pa je odgovorio smireno:
- Baci! Šta god hoćeš.
U tom momentu nešto gruhnu pred njega. On pogleda. Vidi da je nešto kao ljudska ruka. Uzme to u ruke pa je okretao, prevrtao. Nastojao je da dobije što više na vremenu. Prikaza sa tavana ga je stalno
požurivala. Opet se čulo urlanje:

- Baciću!
Ćoso nije gubio prisebnost, opet je mirno odgovorio:
- Baci!
Pred njega pade i druga ruka.
Ćoso je uzeo i nju. Prevrtao je duže vremena. Onda je drsko
baci za vrata. Sa tavana se ponovo javi urlik:

- Baciću.
Ćoso i ovaj put ponovi:
- Baci!
Tada pred njega pade ogromna noga. Ćoso se uplaši, ali se sjeti
da mora biti pri punoj svijesti, pa i nogu poče da gleda. Ne može
da je odvoji od poda. I nju gurnu za vrata. Sa tavana se ponavljaše
urlici, sve dok i trup ne pade pred Ćosu.

Onda se počeše da miču noge, ruke i glava. Sve poče da prilazi trupini. Tada se sve spoji i ustade na noge ogroman čovjek. Prodera se na Ćosu:
- Ustaj! Odavno je vrijeme da se hrvemo.
Ćoso nije više imao nikakva izbora. Usta, te se poče
hrvati sa tim nalik čovjeku.

Hrvali se duže vremena. Ćosu obuzeše pjene po ustima. On pogleda u prikaze nema jos ništa. Tada Ćoso pomisli:
Znači, da je ovo puno vrijednije od mene. Može me samo zora spasiti.
Da li je daleko?
Tako se nosaše još neko vrijeme. Ćosu obuzeše krvave pjene, a
prikazu, tek malo bijele. Ćoso pomisli:

Ovako su svi ovdje umirali. Još nekoliko
minuta i ja ne mogu više. Moram pasti.

U tom momentu zapjeva horoz u selu. Prikaza povika:
- Pusti me! Moram ići!
Ćoso se ohrabrio, došla mu je neka posebna snaga, pa reče:
- Nikud ti ne dam! Nikuda ti više neš ići!
Što si dolazio? Što ubijaš ljude ovdje?
Sutra, kad dođu, hocu da te ubiju oni. Sve ću te dotle držati.
Prikaza je nastavila moliti:
- Pusti me, molim te! Nikad više neću doći.
Ćoso mu je onda rekao:
- Pustiću te, ako sigurno neš više nigdje ovdje doći.
- Neću!
Reče prikaza.
Horoz opet zapjeva. Prikaza je nastavila moliti:
- Molim te! Pusti me! Nikad više neću doći.
Popustio je Ćoso, rekao je prikazi:
- Dobro! Onda idi! Ako ikad dodeš, više neš otići!
Tada ga Ćoso pusti, jer nije više imao snage da ga drži.
Ćoso se odmorio, pa se umio.

Ubrzo se pomoliše ljudi sa halatom za kopanje. Došli su da ga ukopaju. Mislili su da je pogino i on.
Kada ugledaše Ćosu da je živ i da je žito samlio, bijaše im drago pa ga
zagrliše. On im sve ispriča.Vođa sela odredi da se Ćosi napravi kuća
i da ga odmah ožene. Tako je Ćoso postao ugledan u selu i zasnovo je
svoju porodicu.


Ako su živi i danas su dobro.



2. lis 2008.

FORUM-PORTAL

STARA VREMENA



STARA PRICA

Ujedno ti se zahvaljujem što si me odveo u naša sela koja su nekada imala svoju dušu, svoj život, svoju ljepotu.

Tvoje priče su me podsjetile na vrijeme kada sam sjedio na sijelu negdje u ćošku kraj banjice, u dugim zimskim noćima.Uživao sam u pričama prisutnih i radovao se komadu tikve koja se pekla na ognjištu pod sačem, a miris se širio po cijeloj kući. Podsjetio si me na vrijeme kada sam đedom išao u koljebu da čuvam kukuruze uveče. Uživao sam udarati u šinu i halakati, plašiti međede i jazavce. Podsjetio si me na... Ah, koliko toga ima vrijednog i lijepog. Ali je najlješe to, što je to naše.

Živ i zdrav bio i još puno nam priča napisao!
Običaji u mom selu

Luka je naseljena mahom ljudima iz Srbije. Ja ću malo napisati iz djetinjstva šta sam zapamtio i koliko se mognem sjetiti priče od očeva amidže Avde, koji je umro one večeri kada je Adil Sulejmanović oženio Zemku iz Kruševdola. Oni su sada, vjerovatno, đedo i nena. Avdo mi je prenosio svoja sjećanja dok smo čuvali mal. Imo sam sreću da čuvam sa tako dobrim čovjekom.

IKAN


Avdo mi je često pričao o svom ocu Ikanu. To je moj prađed. Imo je običaj da kaže:
- Eeee, moj otac Ikan je bio poslednji čovjek u Šabanovićima, koji je mogao da naredi svakome u porodici. Jes, vala, i u cijelim Begićima.
- Kako je on izgledao? De mi malo pričaj Avdane!
Zamolio bih Avdu, kada smo imali dovoljno vremena.
- Hocu, sinko! Ja volim o njemu da pričam. Da ne bih zaboravio, a da to neko mlađi zapamti.
Avdo je priču pričao ozbiljno, sa ponosom, svečano.
- Ikan je uvijek sjedio na minderu, na dušeku koji je bio zastrt zelenom čohom. Imo je crne široke čakšire. Uvijek je nosio bijelu kosulju, koja je imala malu krgnicu. Bensulah je nosio sa džepovima. U jednom džepu je držao šajbok, a u drugom duhansku kutiju i kresivo. Maramicu je uvijek nisio zadjevenu za bensulah. Imao je najvišu lulu. Svi ispuše po dvije lule duhana, a Ikan bi i dalje pušio prvu. Eh, nije stio pušiti svakaka duhana. Naručivo je duhan iz Studenca. Iz malog sela Peći.
Bio sam radoznao, pa bih ga priupitao:
- Kako je Ikan izgledao?
Malo se odmorio Avdan, a onda nastavio:
- Eeee, moj, sinko! Bio je visok i vrijedan. U starosti imo je veliku, do pojasa ko snijeg bijelu bradu,kratke a guste brkove. Povazdan bi sjedio na minderu i zaglađavo bradu i brkove. Pio bi kahvu i šerbe sa upaljenom lulom. Pred njim je uvijek zimi morala biti puna mangala žara.
Malo je zastao, odmorio se i nastavljao pripovijedanje:
- Nikada nismo večerali dok i poslednji ne bi klanjo. Onda posjedamo i čekamo da nam naredi šta će ko sutra raditi. Niko nije smio otići na sijelo, prije nego dobije zadatak šta če raditi narednog dana.
Pogledao me da se uvjeri da li ga pažljivo slušam, a onda bi nastavio:
- Ikan bi često mijenjao među članovima porodice posao. Jedino nije mjenjo kućnu stopanicu. To je morala biti najbolja kućanica među ženskinjem u kući.
Uplašio sam se da ne prekine pričanje, pa sam ga pitao:
- Jeste li morali postiti?
Avdo me pogledao, malo iznenađeno, a onda je dodao:
- Kako da nismo! Za to te niko nije pito ništa,samo te zovnu na ručak izjutra.
Želio sam saznati što više detalja, pa sam upitao:
- Jeste li imali sahat?
Odmah je nastavio priču:
- Kakav sahat? Stopanica ustane kada zapjevaju prvi horozi. Skuha po dvije pite i ispeče, dok zapjevaju treci horozi. Tada se ručalo. Kada zapjevaju četvrti nema više jesti i piti. Na teraviju smo išli svi. Klanjalo se u Begićima u nečijoj kući, onda u Mujićima i još ponegdi, sve dok nismo napravili džamiju. Svaku veče je bilo sijelo. Svi glavni ljudi u nekoj kući. Mumin se posebno spremi za doček sijeldžija. Gledao sam po tri mangale žara se pripreme. Izaberu najbolji duhan uz Ramazan i najbolje suho meso, jabuke, kiseli kupus, krompir. Po svunoć se jede a udan stari spavaju, bogami zimi. Ljeta su bila malo teža za sve. Pamtim ja dva puta kada je ramazan bijo uz koševinu.
U Avdino doba u Luci je bilo po desetak starih ljudi koji su obavezno sa dovom zasjecali brade,to je bio znak da se dotični počinje pripremati za sledeci svijet.

Moja sjećanja ramazanskih dana.


Ramazan se isčekivao sa posebnom radošću. Bilo je više razliga. Tada smo i mi djeca, nekako, postajali ozbiljni i reko bih u tim danima brže smo sazrijevali. Međusobno smo se takmičili, ko će više dana postiti. Odrasli se posebno pripreme. Uz Ramazan nastoje da ne budu srditi ni prema kome pa ni prema nama djeci. Pred Ramazan bi glavni ljudi nešto se dogovarali u kući Mulanazifa Begića, koji je bio hodža u našem selu. Uoči Ramazana zamiriše svo selo, svaka kuca. Običaj je bio, uz ostalo, da Halva obavezno zamiriše. Prva veče teravije džamija bude prepuna. Kasnije se mi djeca osipamo. Krademo se i idemo negdje na sijelo, mahom kod Arifa na Poravan.
Svaki dan posta, cijelo selo čeka ezan, da se omrsi. Iako su rijetki imali sahat, niko se nebi omrsio dok se ne cuje glas ezana Mulanazifoa. Djeca bi se iskupljala, da čuju ezan i jave u svoje kuce.
Sijela ljudi sa teravije se uredaju, svaku veče sijelo je bilo kod drugoga covjeka. Mulanazif je bijo glavni, kod njega je bilo prvo sijelo, onda redom po starini: Hakija, Huso, Selman, Memiš, Sulejman, Salih, Mujo... Jedna soba ili obadvije se pripreme za sijela. Iskupe se findžani i najbolje što se ima za tu veče. Posebno je iftar.
Ispod prozora sjede hodža i još dva čovjeka, mahom Huso i Mujo Mujic ili Memis. Sa strana se poredaju ostali. Nije bilo kreveta pa se sjedilo tako da se poravni. Na sredinu sobe stiže jedna mangala sa žarom, a pred hodžu i njemu bliže druga.
Ljudi se smjeste, te malo raskomote a onda počnu da pale svoje lule i čibuke. U mangali se obavezno nađu mašice za pripaljivanje duhana. Neko započne neku šalu. Bio je to događaj koji se desio u bližoj ili daljoj prošlostii. Šale su mahom bile poučne. Često bi se sluzili i starim provjerenim uzrecicama i poštapalicama.

HALID


Sijela uz Ramazan nisu mogla bez Halida Zejnilovića. Po njega šalju nekog mladića,koji je siguran. Dok Halid ne dođe, njemu se napravi mjesto gde da sjedne. Obavezno mora biti malo visočija stolica radi guslanja. Halidova pojava na vratima ulijevala je veselje medu sve prisutne. Halid je bio ljepuškast, nasmijan i uvijek raspoložen. Poslije šerbeta i kahve čulo bi se:
- Dede, Halide, počni! Ali vodi računa: Halil nesmije poginuti.
Halid posluša prisutne. Namaže smolom gudalo. Popije malo studene vode. Obriše čelo, pa počne zagrijavati gusle i prilagođavati ih za uho prisutnim. U njegovim pjesmama morao je biti prisutani Halil i Mujo, Omer i Ajka,Tale Ličanin i Tanković Osman ... Halid iznenada lijepim glasom uz gusle počinje pjesmu a medu preko trideset ljudi cuje se samo Halidov glas. Posluga kućna radi samo što mora ali bez glasa. Samo ocima se svi sporazumjevaju. Halid bi pjevo oko dva sahata i kada se vidno umori, hodža je imao najbolji osjećaj za to, on bi reko:
- Dosta je! Odmori malo!
Halid pronađe pogodno mjesto u pjesmi za prekid i stane sa pjevanjem. Tada domaćica donosi šta je pripremila da počasti goste. Halidu se izdvaja prvom i najvise. Njemu ne smije faliti ništa. Pale se ponovo lule i cibuci. Domaćica iznosi pripremljene gostive za probrane ljude. Među ljudima se povećava znatiželja. Šta ce biti u pjesmi? Hoce li Halil zapasti u tamnicu? iHoće li osloboditi ropstva sestru Ajku?
- Hoće, ako ja uzivim!
Našali se Halid, pa se opet napi vode iz dubokog bijelog loncica. Dok bi pjevao nije jeo suho meso. Kaže, radi glasa, ali ga je zato čekalo za dvojicu poslije pjesme. Pola sahata ljudi bi pustili Halida da se odmori, a oni bi pričali o raznim događajima iz proslosti. Često je bilo i šala na racun nekog od prisutnih, kako je i gdje prije ašikovao. Ta tema je bilo zanimljivo svima. Svi su to prošli i rado se još toga sjećaju.
- Eh, Halidaga,jesili se odmorijo?
Upitao bi neko iz prvog reda ljudi. Hodža bi odmah dodao:
- Dede, sokole! Hajde da vidimo!
Halid uzima gusle i ponovo gudalo popravlja smolom i prilagodava zvuk za slušanje. Svi prisutni šute i slušaju. Kada Halid pjeva svi ga gledaju, kao da ga očima slušaju. Ako Halilu ne ide dobro u borbi, onda bi se lica svih narštila. Čim Halilu krene bolje i lica bi bivale veselija. Halid se ponekad našali kroz pjesmu na štetu Halila uz osmjeh. Odmah nečija lula zaprijeti Halidu. Sve su to bile vesele sale. Halida su zvali da pjeva za Radio-Sarajevo, ali bez radnog staža i zbog toga je odbio ponudu. Poslije dugoga pjevanja, Halid spusta gusle i kaže:
- Za ovu noć je dosta!
Obično, Selman Begić uzima gusle i dariva ih sa 500 dinara. To je novčanica papirna, zelena. Za 300 dinara se kosilo dan. Ostali ljudi podrže Selmana i tako Halid prođe dobro. Slušao sam kada prica da je znao uz Ramazan zaraditi po tri dobre plate. Bajrami su bili poslastica, ali u toj radosti bilo je i tuge. Kada se završi Bajram namaz, ljudi prilaze jedan drugome, grle se i placu. Kada se malo priberu, neko bih rekao:
- Bože, mili! Ko li od nas nece biti ovdje s nama sledeći Bajram?
Sve ljude iz pokrajina, a posebno iz Krusevdola, bi oni bliži oko džamije pozvali sebi na ručak. Nije niko smio otići iz sela, a da nije rucao kod nekoga. Hodža bi znao koliko ima ljudi pa bi ih prije nekako rasporedio. Napravio bi raspored ko će koliko pozvati ljudi, ali da se to ne zna, da bude spontano. Pricu sam na kraju skratio, ali me lijepo posjetila na lijepe dane. Rahmet svima koje sam spomenuo i one koje nisam. Da im Allah podari lijepi Dzenet.

18. lip 2008.

PRICA IZ SREBRENICE


Bilo je rano proljece 1993 godine. Kopneni konvoji sa pomoci za Srebrenicu u to vrijeme jos uvijek nisu poceli stizati. Bilo je to najgore vrijeme u Srebrenici. Glad se mogla primjetiti svugdje. Pri tome Srebrenica je bila izlozena granatiranju i stalnom bombardovanju malih poljoprivrednih aviona koji su bacali i improvizovane bombe. Te bombe su bile gore od ostalih.Imale su jaku detonaciju,a krateri koji su ostajali iza njih bili su ogromni.Kao svi u gradu ni moja porodica tada nije imala hrane.Jeli smo jednom na dan.Onako sredinom dana oko pola dva. Bilo mi je tesko sjediti u stanu,gladan. Mama je tog dana otisla na selo kod nekih rodjaka. Pomoci ce im u obradjivanju zemlje da bi joj dali hranu.A ponijela je i svoj nakit.Mozda se sta proda.Meni je konacno otac dozvolio da izadjem sa starijom sestrom malo na ulicu. Sestra je tada bila tinejdzerka a ja kao dijete samo sam joj smetao.Ipak nije mi dala da se odvojim od nje.U jednom momentu vidio sam mamu na nekih 150 metera kako ide prema nama i nasem stanu. Bilo mi je neopisivo drago.Ne znam da li zato sto sam pozelio mamu,zato sto je ona prezivjela kisu granata ili zato sto mozda nosi hranu pa cemo konacno imati barem dva obroka dnevno.Kao i svako dijete potrcao sam prema mami.Nije me primjecivala i bilo mi je drago.Iznenadit cu je.Medjutim vidio sam kako ljudi bjeze u haostore.Cuo se zvuk aviona.Okrenuo sam se iza mene nije bilo nikog,pogledao sam opet u pravcu mame,ni nje nije bilo.Instiktivno a nepromisljeno sam poceo trcati prema mom haustoru i nasem podrumu.Dakle trcao sam nazad.Nije bilo traga ni sestri koja je malocas tu bila se velikom grupom svojih vrsnjaka.(Kasnije mi je ona pricala de me je dozivala iz jedne zgrade i da je pokusala da potrci prema meni,ali joj prijatelji nisu dali izaci na ulicu.)Trcao sam prema svom haustoru.Avion je letio jako nisko i isao prema meni.Nadlijetao je glavnu ulicu.Koliko je nisko letio,znam da sam mu jasno vidio zice koje su spjale po dva krila na bokovima aviona.Nikog nije bilo na ulici osim mene.Ja sam trcao i bio sam jako blizu svoje zgrade.Odjednom oko mene se pocela dizati prasina.Avion je pucao na mene.Ne znam sta sam tada mislio,kako sam se osjecao,samo sam htio doci do haustora.Rahmetli otac je bio na balkonu i govorio mi nesto.Nisam ga razumio,ali sam zelio jos vise stici do naseg sklonista,radi oca.Da se ne bi ljutio.Uspio sam,u sklonistu su me svi sa nevjericom gledali.Sjecam se otac me zagrlio i poceo plakati.Nije ga bilo stid plakati pred svim susjedima iz komsiluka koji su bili u sklonistu.
Mama je tog dana donijela 15-tak kilograma zobi.(zob-hrana za konje slicna psenici).
Svaki naredni put kada se zacuo zvuk aviona ja sam se gubio,padao u nesvjest.Groznica me tresla.Pri svakom narednom bombardovanju imao sam temperaturu.Bila je to neka fobija.Nekoliko puta sam zbog toga isao i u bolnicu.
Ni danas mi nije bas ugodno cuti zvuk aviona.Nije to strah.Jednostavno neugodnost.
Znam da nikada necu otici u Australiju ili na Americki kontinent,osim brodom.


Djecak iz Srebrenice
_________________
„Koliko veliki broj dokaza ima na nebesima i na Zemlji, a ljudi pored njih ne razmišljajući prolaze i okreću glave.“ ( Jusuf: 105. Kur'an )

1. lip 2008.

KAKO DA OSTAVIM SVOJU VJERU


Kako da ostavim svoju vjeru kada sam muslimanka gdje god da odem!

„Ime mi je Alijeta (Alijeh), muslimanka sam. Prihvatila sam islam prije skoro dvanaest godina. Hocu da vam ispricam pricu o mom prelasku na islam. Živjela sam obicnim zivotom u malom gradu u Njemackoj. O islamu sam malo znala. Nista drugo, osim onog što je stizalo do nas preko vijesti i što sam cula uskoli – da je to vjera Arapa. O islamu nismo razmišljali kao o vjeri, jer je vjera u našem društvu nešto nebitno. U mojoj zemlji ljudi žive za ovaj svijet i ne misle o buducem svijetu. To je tako bilo dok nisam upoznala skupinu muslimana, što me je privuklo da saznam više o islamu. Pocela sam izucavati Kur'an i ulaziti u rasprave sa muslimanima. Željela sam saznati sve o ovoj lijepoj vjeri. Potom sam pocela sama isprobavati neke od islamskih propisa, da vidim da li je to moguce obaviti ili ne. Postila sam i klanjala kao muslimani.

Pocela sam razmišljati o smrti i kako cu stati pred Boga, dž.s., koji će me pitati zašto nisam prihvatila islam? Šta bih Mu odgovorila? Odlucila sam prihvatiti islam, pa su me obavijestili da se trebam okupati. Okupala sam se i izgovorila šehadet – ovu lijepu riječ koja je osnova islama. Od tada sam počela redovno obavljati namaz, naučila sam Fatihu i Ihlas i sve ono što je neophodno kako bi se namaz mogao obaviti. U početku nisam nikoga obavijestila o svom prihvatanju islama, ali sam to kasnije uradila. Medjutim, nisam bila pokrivena jer je to za mene u početku bila teška stvar. Ljude u Evropi ne brine toliko tvoje vjerovanje koliko ih brine tvoje odijevanje i spoljašni izgled. Porkrivanje je, naravno, nešto veoma čudno za evropsko društvo i puno im skrece pažnju.

Jednog dana sam pričala sa svojom prijateljicom na fakultetu i ona je, pričajuci o muslimanima, rekla: „Oni nisu ljubazni, ne znaju ništa o životu na ovom svijetu“. Pa sam joj rekla da sam ja muslimanka. Ona me je začudjeno pogledala i rekla: „Ne djeluješ mi tako! Ne izgledaš tako!“

Tada sam shvatila mudrost nosenja hidžaba: treba da se pokrijemo kako bi se znalo da smo muslimanke. Pokrila sam se, i to je teško palo mojoj porodici, jer moja porodica nije pridavala neku pažnju vjeri, pa su ih komšije i rodjaci poceli zapitkivati: „Šta to radi vaša kcerka? Zašto se tako oblaci?“ Zato sam sa svojom porodicom imala žestoke rasprave oko odjece.

Postala sam meta uvreda. Na ulici su mi govorili: „Idi u svoju zemlju! Nema tebi mjesta ovdje.“ Jer po njima, islamu nema mjesta u Njemackoj.

Nakon kraceg vremena otkako sam prihvatila islam udala sam se za muslimana iz Egipta, i to još dok sam bila studentica. Nakon toga sam okončala svoje školovanje i stekla zvanje magistra. Dobila sam dvije kćerke, uz Allahovu, svt, pomoć. Kada nas je Allah, svt, opskrbio drugom kćerkom pocela sam razmisljati o njihovom odgoju. Njemacka sredina ne odgovara, bit će izložena mnogim problemima, a željeli smo da naše dvije kćerke sačuvamo ovih problema, pa smo odlucili da ih odgajamo u Egiptu, medju njihovom muslimanskom porodicom.

Ali nije mi ni tamo bilo lahko, naišla sam na loše ophodjenje ljudi u Egiptu. Vidjela sam da me mnogi jos uvijek gledaju kao da sam nemuslimanka. Govorii su mi: „Sigurno si prihvatila islam radi svog muža, pa kad se ponovo vratite u Njemacku skinut ceš hidžab i neceš više klanjati niti postiti, jer se ti na to nisi od malena navikla, kao mi“. Na te prigovore sam odgovarala: „Kako da ostavim svoju vjeru, ja sam muslimanka i bit cu u islamu gdje god da odem, to nema veze sa zemljom u kojoj se nalazim“.


Nažalost, nisam našla egipatsko društvo onakvo kako sam ga zamišljala, jer sam zamišljala da cu naci muslimane koji su za primjer ostalim ljudima. Ali sam našla da ima i onih koji su zaludjeni Evropom i slijede je u mnogim stvarima, trce za modernom odjecom i frizurama, traže šta je to novo. Kada sam prihvatila islam i pocela nositi hidžab mislili su da cu ostaviti fakultet, ali sam ja nastavila i stekla zvanje magistra, a to je zato što islam podstice na izucavanje i ucenje. Preko interneta sam rasirila pricu mog prelaska na islam i svake sedmice mi stižu pisma iz cijeloga svijeta: Amerike, Singapura, Evrope, Pakistana...

U tim pismima me pitaju o prihvatanju islama; da im ispricam svoje iskustvo u islamu, i time osjecam da cinim nešto korisno.

Najljepše nešto na ovom svijetu jeste da imaš cilj. A najljepši cilj u kosmosu je da spoznaš svog Gospodara. Zar nas On nije stvorio i zar se necemo Njemu vratiti?“

10. svi 2008.

ZIVOTNA PRICA MOMKA SA DRINE.


Pricao mi rodak. Zivijo sam sa roditeljima i tri sestre,pored Drine,imali smo na prvi pogled lijep zivot,kuca nam je bila u vecoj basti i lijepoj njivi koju smo sijali,bili smo malo izdvojeni iz sela pa smo imali i potrbnu tisinu.Otac je radijo u Jadru a majka i najstarija sestra su obradivale zemlju,odma iza kuce u basti imali smo lijep izvor vode,kada basta ubehara,miris se cuo na sve strane,izgledala je nasa avlija prelijepo,sestra je stalno sadila ruze,sjecam se kada sam joj donijo crvenu ruzu koja joj je nedostajala,kupila mi je patike za svoj novac i sve tu ruzu zvala mojim imenom.Ja sam bijo mezimac u kuci to me ponekad nerviralo a cesto mi je odgovaralo kada bih me bas radi toga postedili nekoga rada koji ja nisam volijo,to je moja najstarija sestra najcesce radila,ako ja trebam nesto da uradim,sestra bi rekla ja cu majko.Pohado sam skolu i poceo dolaziti kasno kuci radi puta,udaljenosti,moja sestra se najvise brinula kako cu doci pogotovu zimi a onda kada sam bijo poceo da se radujem,proljecu i zivotu izbi prokleti rat.Bili smo odma na udaru i jedva izbjego smo u Srebrenicu,osta sve,ostase i ruze moje sestre,osta sva nasa radost.Rat je tekao a mi smo bili zadovoljni sto smo svi jos uvijek medu zivima.Upozno sam jednoga momka,borca i tajno govorim sesti da zelim da on bude njen momak,za par dana to se i desilo,nas troje smo bili pravi prijatelji i drugovi a onda me sestra upozna sa jednom djevojkom koja mi bijase i prva cura,jer ranije nisam imao djevojku.Zivot je tezak,ali mi se dobro druzimo i medusobno dijelimo sve pa smo sada gledajuci ipak za kratko u odnosu na druge lijepo zivjeli.Mnoge porodice je pogodila tuga,ovaj put ne zaobilazi ni nas,moj otac gine u odbrani Srebrenice,mislijo sam da cemo mi pomrijeti i da necemo poslije oca moci sami zivjeti,koliko je bila borba da se prevazide bol za ocem,toliko je bila briga moji zamnom,jer sam bijo puno privrzen ocu rah.Moja sestra opet uspjeva pronaci najljepse rijeci izmedu svih i meni tako pomoci da lakse prezivim te dane.Poslije 3 mjeseca moja djevojka mi daje ocevu kutiju duhansku,kaze da joj je to dao neki vojnik,koji je to sacuvao,tada sam stijo da ponovo umrem,ali tada sam i prvi put u svom zivotu svatijo da nemozes umrijeti kada hoces da moras cekati svoj red.Kada dan prode zadovoljni smo sto smo ga prezivili,za naredni dan se moramo opet boriti i to je tako prolazilo,poceli smo ponovo da izlazimo prema guberu,zivot se nekako ustalijo u tu patnju kroz koju se pojavljuje i ljubav,moja djevojka je privrzena meni i ljubomorna je mojoj sestri sto se previse brine o meni,samo da kazem,da moja sestra nikada tokom rata nije pojela krompir bez mene,zato je ostala u mom zivotu dijo mene.Rat je dosadijo i jedva cekamo da se ili zavrsi ili da se neka vrata nad Srebrenicom otvore,cesto se prenose neke maste,bico ovo,bice ono,ali zivot svakim danom gori.Jedne veceri uobicajno sjedimo ispred zgrade,kada prode policija,bez i jedne rijeci nama,to je bijo los znak za nas i nase susjede,pratimo u koju zgradu ulaze,moja sestra ima isaret i pogada crnu slutnju,taj dan je pogino njen momak sa kojim sam je upoznao i koga sam volijo kao brata,bol se ponovi,mozda jos teza i najteza takva je izgledala u tim danima,jednom dok sam tjeseci sestru namjerno joj pricao lijepe rijeci,ona mi rece,braco ja se vise nikada necu udati,meni vise netreba niko,kroz moju glavu prolijecu misli,vidim je staricu usamljenu,pa kako to da dozvolim rekoh sebi,ali je pustim nekoliko dana pa joj to sve objasnim kako ja zamisljam njejzin takav zivot.Kunem ti se braco sada,da se necu prije udati nego se ti ozenis,bi mi malo lakse,ali sta sestro ako ja poginem,tada ona zaplaka a meni bi zao sto joj to rekoh,pa je pusti da se pribere a kasnije joj se izvinu a ona opet meni u tom slucaju necu nija da zivim ako se tebi sto desi.Dani crni samo se smjenjuju i doslo je vrijeme da moramo nasu Srebrenicu napustiti to ce se pokazati u naredna dva,tri dana.Da se crni dani samo smjenjuju,pokazuje i slucaj samo prije dva dana nego cemo krenuti iz Srebrenice u Potocarima granata ubija i moju djevojku,molijo sam boga da ija isti dan poginem da zajedno ostanemo,trazijo sam ponovo svoju smrt ali i ovaj put nisam dosao na svoj red.Misli me prosto raznose,ponovo sam po ko zna koji put izgubijo volju za zivot,ponekada zavidim onima sto su poginulu,vi ste se bar smirili,tako bi cesto u prolazu pomisljao,moja sestra me stalno razgovara i svi se brinu vise o meni nego o sebi.Dosao je i najcrnji dan u mom zivotu,moram da idem,moram da se rastanem sa mojima,mozda za uvijek,lomim se u dusi,to me i fizicki lomi,moram moju tugu i da krijem,jer tako izgledam slabcina pa se moji vise brinu,svi me stalno gledaju,majka krije suze,sestra nemoze,svi smo zanjemili a onda neko zovnu,hajde idemo,tada se prolomise glasovi placa a ja kao da vidim svoju smrt,pa mi bi za kratko lakse sto ija nado svoj mir a onda me neko povuce za ruku,neboj se idemo zajedno,pogledah ga bijo je to moj najveci poslije sestre zivotni prijatelj,samo sam ga tuzno pogledo a on me i dalje vuce za ruku i govori da pozurim,tako ce i tvoji prije svatiti da se moramo rastati,ta me rijec ponovo dotuce,ali smo vec izasli iz zgrade,ponovo se zadnji put oprastamo i krecemo,do Potocara mi je svaki korak znacijo i korak blize smrti a onda se malo pribra i naviknu na trenutno stanje,penjemo se uz neko brdo,naroda ima mnogo,jedni idu prema Srebrenici a drugi je bez povratka napustaju,malo se prica,nema vise nikakve utjehe,moj rodak na jednom brdu rece,stani da se odmorimo da vidimo dokle do mraka mozemo stici,granate se neprestalno cuju,kazu tuku nas prvi kraj.Poslije odmora,rodak mi rece vidis ono tamo brdo,tamo cemo nociti dalje necemo ici neka ide svako mi necemo,zorom krecemo da predemo asvalt,brdo je daleko i bas na to brdo pocese da padaju granate,kazu tuku cijelu nasu kolonu,svakakvi predvidanja ima,ali mi idemo dobro,mnoge prolazimo,neki i nas i konacno stizemo na zamisljeno mjesto gdje smo nasli mnogo ljudi,neko place,neko se psuje,nalomismi sitni grana da sjedemo kada nas posu zemlja a onda i eksplozija,granata je pala iznad nas,kazu ima i mrtvi i ranjeni,nastao je metez medu nama,rodak me ponovo povlaci za ruku i kaze hajmo u ovu uvalu da se malo spustimo.



NASTAVAK PRICE

MOGA RODAKA SA DRINE.
Spustamo se u jednu dolinu,istina to samo lici na dolinu,ali uspjevamo pronaci jedno mjesto gdje se izvalila bukva i za sobom ostavila zaklon koji je mozda nama spasijo zivote. Nesto smo malo jeli,ja sam brzo zaspo,probudile su me granate koje su svuda padale,cujem razne glasove i po tim glasovima procjenjujem sta se desava,neko vice pobi hi granata,neko jeci,neko doziva MAJKOO ,situcija izgleda uzasna,ja se uplasi a rodak mi kaze,neboj se ako bude sudeno da predemo mi cemo pored svih nevolja preci na slobodnu teritoriju,ako nebude moramo doci na svoje sudeno mjesto,cuvaj pamet,daleko smo.Ponovo sam zaspo i probudilo me sunce koje ugrijalo pravo u moje lice,pogledah oko sebe i vidim da i rodak jos spava.Ima mnogo ljudi koji spavaju,neznas ko je ziv a ko mrtav tako izgleda kuda god pogledas,opet cujem glasove iz bunila,cujem kako ranjeni jece i mole za smrt a meni se povecava strah i tako u toj panici probudih rodaka.Dobro je zivi smo a svanulo,povika mi moj rodak.Da malo jedemo i idemo,zar necemo skupa sa ovim narodom,sve su ovo drugi ljudi koji su nas pristigli,ide kako ko moze,moramo i mi tako.Poslije maloga obroka,krecemo,svuda ima ljudi,neki spavaju a neki sjede,dosta ljudi prikljucuje se spontano i formira se nepregledna kolona.Idemo uz povremene zastoje,negdi oko 10h pocese nas direkno gadati granatama,medu nama opet nasta metez,moj rodak kaze to je njihov cilj da sto vise ubiju i da nas zbune da nas lakse ubijaju,mnogo sam uplasen i da mi nije ovoga rodaka ko zna u kakvoj bi vec bijo situaciji,nekada se zaklanjamo i pravimo pauzu u putovanju pa kada se malo stisa krecemo,negledamo na druge samo se drzimo trle,ugazenoga puta kuda su nasi otisli i kuda neprekidno idemo.Priblizavamo se asvaltu i na jednom prevoju naidosmo na vecu grupu izginuli i ranjeni ljudi.Neki mole da hi ne ostavljamo,neki mole da hi neko ubije,to mjesto morali smo brzo da napustimo jer te izluduje situacija.Noc nas zatice u blizini asvalta i znamo da se nasi masovno predaju,kazem hocemo li i mi rodo,ne uhar nam je da zivimo jos koji sahat predaja i smrt su isto za nas,tada i moja misao razmisljanja o predaji prestaje.Ne gledaj u mrtve,cesto me opominje moj rodak,stalno mi prica da moramo razvuci pamet kao i snagu i da samo tako mozemo doci do Tuzle to mi ponekad i smeta jer se prica u rijetkim pauzama kada cetnici ne pucaju.Ranom zorom medu prvima krecemo i mi,gazimo rijeku koja me umalo ne odnese,prelazimo asvalt i ko racunam da ce nam sada biti lakse,no brzo me uplasi rodak koji mi rece tek problemi nastaju.Idemo prema nekom brdu i stalno cujemo granate na sve strane,cesto neznamo jesuli ispred ili pozadi,hrane ima samo malo jos,imam jednu saku soli u najlonu koju jos nisam poceo da koristim i jos neslutim koliko ce nam to pomoci.Dolazimo do jedne vode,ima dosta ljudi koji leze odmaraju i vidim dva poginula,neznam od cega niti koga pitam,svako takve pogleda samo jednom.Mrak nas zatice u jednoj strmini,ljudi vec nemaju sta da jedu i dogadaju se nenormalne stvari,ima i samo ubistava,ima i greskom ubistava,stanje je upola ludosti.Tokom dosadasnjeg puta samo sam dva covjeka prepoznao,ostalo mi je bilo nepoznato ma da je rodak cesto sa nekima pricao nama poznatim ljudima.Noc je pala,granate su utihnule,poce i kisa,pomisli ako nema jednoga jada ima drugi,skupljeni jedan uz drugoga docekujemo i ovu zoru,hocemo li sledecu veliko je pitanje,mora se neka Baljkovica preci.Kolona isprekidana u grupe stalno ide.Granate nas ponovo zasipaju,tada bjezeci neki covjek baci kanister od vode i dok mu ja pridoh svaka se kap vode prosu,ponesem ga i na prvoj vodi naspem te mi je kasnije mnogo pomagao da ublazim gladnu zed.Na Baljkovici se cuju borbe razne price dolaze ali nije ni jedna tacna,granate pogadaju i nas kraj kolone.Ja nemogu dalje moram se odmoriti,rekoh rodaku.Hajmo zaci malo za put,pa cemo se dobro odmoriti.zasli smo u neku cestu siblja i tamo smo zaspali,probudi me hladnoca,moj rodak sjedi i gleda u mene,jesili se odmorijo upita rodak,jesam rekoh.Brzo smo se prikljucili nekim ljudima koji pricaju da je granata pobila dosta nasi ljudi i da je velika ne organizovanost medu nama.Kontam sada price nista ne vrijede,treba cuvati snagu,prelazimo Bljkovicu na kojoj sam vidijo mrtvi ljudi,straha nema,ali ni na mrtvima obuce uglavno nema to sam zapazijo.Idemo iza neki sela i ja dalje od gladi nemogu,rodak mi kaze sjedi,da ja vidim gdje smo,ja sam brzo zaspo a kasnije me rodak probudijo i kaze hajde probaj malo ovo jesti,pogledah ima desetak mladica od ostruge,pocnem jednu jesti pa se sjeti moje soli,pa to malo posolimo i da vidis ide puno bolje.Noc je opet dosla,kisa pada bar pola dana,svi smo mokri,kako i gdje zoru docekati,ali ako granate ne padaju sve je dobro.Dan ponovo nekako smo docekali i taman da krenemo kada nas nesto uplasi iza nasi leda pisnu neka ptica,pogledah i vidim da ima slomljeno,prebijeno jedno krilo te se zaglavila medu neko drvece,pridem te je izvadim i malo nadem spage te sa nekim grancicama joj malo utegnem to krilo da bar moze hodati do svoje smrti.Pokret je nastao spontano jer sam vidijo da je tu nocilo mnogo ljudi.Ispred nas cujemo da se vode zestoke borbe,kazu nasi probijaju cetnicku liniju,granate stizu i nasu kolonu,jedna pada ispred blizu nas i vidijo sam da je poginulo par ljudi,da ima ranjeni ali ih samo zaobidemo i idemo dalje,granate nas razbijaju cesto,kolona je ispresjecana,neki ljudi pokusavaju da nose svoje,kaze rodak izgubice tako snagu pa ce ostati i oni.Nebo se iznad smracilo,to mi lici nekako na smrt,svuda vidis smrt,sve mi poce da lici na smrt.Pokusavam da se malo priberem i utonu u neki san,cujem da me neko trese,vice ali ja neznam da se probudim,neznam da se odazovem,nesto mi neda,meni je sada lijepo.Ujednom trenutku,probudih se,zar si se izgubijo,reko sam ti da moras pamet cuvati ko i snagu,tada svatam da sam bijo poludijo,pa se uplasi,hajde malo da odmorimo,ljudi nas prolaze,niko negleda nikoga.Rodak opet kaze,nikuda ne mrdaj da vidim kako je stanje ispred nas i tada donese neki ljuti jabuka koje sam pojeo i koje su me drzale taj dan.Noc je ponovi i mnogo nas ima zajedno.Rodak ponovo za veceru donosi vrhova od ostruge koje solimo i to veceramo i soli vise nema ali kazu ko sutra dan prezivi taj ce zivjeti do vijeka jer sutra prolazimo na nasu teritoriju,granate se neprestalno cuju,razni glasovi,neko moli,neko jeci a ima poneka i psovka.Zora je ponovo,krecemo,borbe su ispred nas blizu,tako mi izgleda,prolazimo ranjene ali i mrtve,kazu ovdi bili nasi udarili na zasjedu ko zna koju po redu,rodak zasta pa od nekoga mrtva covjeka otvori rusak i nade malo secera,to nam je mnogo valjalo u daljem putovanju.U jednom casu,prolomi se oblak,kisa udari ko nikada,ali granate ne prestaju,samo oni koji imaju jos malo snage idu,vecina se skupila i negdi ceka da kisa prestane,prolazimo u tom vremenu kroz neko razredeno srpsko selo,usput vidimo i mrtvi ljudi,neko viknu,stari ubij me ja sam cetnik,pogleda,vidim da je sav u krvi i ranama,viknu glasno NECU, poboja se da nebih pogrijesijo pa da me nebih stigla bozija kazna,pozuri povika rodak,prelazimo nasim.Nisam vise vidijo nikoga oko sebe sem rodaka i tako stigosmo do nasi koji nam nude sve a ja jednoga upita,jesili vidijo moju sestru,brate neznam ni tebe ni tvoje sestre ali zenski svijet je kako cujem presao pa ces je ako bogda sutra naci,vidim da sam ponovo u psihickoj krizi a rodak mi dodade sok koji me povrati u bolje stanje,Sada idemo u nekom kamijonu i ja zamisljam susret u mojoj porodici,gdje su imaju li sta jesti,kako cemo nastaviti i gdje zivot,misli za cas proljecu jedna drugu,ljudi se vesele a ja neznam,nemam snage ili nesto drugo.Nocili smo u nekoj skoli,mjestani i vojska su nas docekali dobro,mislim cim svane idem,ali nisam mogao od bolova svuda po tijelu,stomak mi ne prihvata hranu,bolovi su svuda po mom tijelu,oko 12h radak mi kaze idemo,nasi su kazu u Tuzli ima nasega naroda dosta u Zivinicama ali niko nije vidijo ovdi nase idemo.Dolazimo do nekoga autobusa koji ide za Tuzlu i u putu svatam kroz pricu putnika da su Srebrencani masovno izginuli i ako sam ja svojim ocima vidijo mnogo mrtvi,jednostavno nisam imao pameti da to svatim niti snage da to razumim.Dosli smo u Tuzlu,cijeli dan pokusavamo da pronademo svoje ali uzalud,pmet mi se rastapa ali nema nikoga,idemo kod neki nasi rodaka da nocimo,mnostvo nasi dolazi i pita za svoje i tada slucajno saznajem da su moji u jednom selu oko pet km udaljenosti,pogledah u rodaka koji svata moju poruku i ustajemo i ako je bilo kasno u noc,rodak se raspita gdje i kako doci u to selo a onda jedan stari covjek pode sa nama da nelutamo,idemo a noge me izdaju,suze naviru a duse nestaje,dolazimo do jedne kuce a covjek kaze smijete li ovdi ove probuditi da pitamo gdje su ja dalje neznam,kako da nesmijemo,zovi rodak ti na vratima a ja odoh na prozor,rodak je pokucao tiho na vratima a glas moje sestre pita, KO JE ,SEstro,povika i probudih se u sobi,neznam kakav je bijo taj susret,ali znam da smo se samo gledali,kasnije su mi pricali da sam se bijo izgubijo,odma cim sam cuo glas i da sam ih uplasijo,ali to su jace stvari koje ja neznam niti pricati niti pisati.Kada smo se svi u sreci malo odmorili,poceli smo da zivot pravimo slicnom u nasoj kuci prije,rodak je doselijo blizu nas pa smo zivjeli bratski a onda odlucili idemo jos dalje i tako stigosmo na Zapad.Ponovo sam bijo sestri sevep da ima momka za koga se udala a ona isto meni da imam svoju dragu,zasnovali smo porodice i lijepo zivimo,tako isto i moje druge dvije sestre,majka je bila samnom.

7. svi 2008.

Avdagina kuca.


Avdulah Begic,sin od Kadrije,roden je u Luci,skolu zavrsijo u Srebrenici de i nastavijo svoj zivot.Kasnije napravijo kucu u Srebrenici i dobro se ozenijo Muneverom,po zavrsetku rata,odlaze u Evropu a kasnije preseljavaju u USA de i danas zive srecno.Avdagu nije narod dabe prozvo Avdibeg vidite slika njegove kuce pokazuje dosta o njemu,Avdaga ima i dva sina...

3. svi 2008.

ALIJA SALCINOVIC IZ PUSMULICA



Alija Salcinovic,iz Pusmulica je prije rata zivijo u svom selu i bijo ugledan covjek,ne samo u svom mjestu,nego poznat u cijeloj Srebrenickoj i Bratunackoj regiji.Pored toga sto je bijo ugledan kao covjek,Alija je bijo uspjesan u svom poslovanju sa Drinom i drugim kompanijama,pored poljoprivredni radova bavijo se uspjesno izvozom grade i drva iz sume,tako mu rat zatice 12 tegleci konja i dva velika traktora i druge masine i ako je predosjeco rat pa je dosta toga prije rasprodao.Padom Srebrenice,uspjeva doci u Zepu odakle se dobrovoljno predaje u Srbiju a kasnije prelazi u USA gdje i danas zivi.Alija mi je ispricao jedan dogadaj koji cu uskoro napisati kao pricu.

2. svi 2008.

TRADICIONALNI 1 MAJ U ZEPI I OVAJ PUT JE POKAZAO SVOJU LJEPOTU.

Tradicionalno 1 maj u Zepi i ovaj put je pokazao svoju smisao za njegovo i dalje odrzavanje,jer slike teferica iz Zepe nas vracaju tamo odakle smo i dosli i to je jedino mjesto u istocnoj BIH koje istinski se trudi da odrzi svoju tradiciju.
Objavio/la Amir u

1. svi 2008.

28. tra 2008.

RADAVA 25 Avgust 1988 god.




Huso Zimic iz Purtica,sacuvo je dosta slika iz svoje mladosti pa sam ja preuzo od njega ove dvije veoma zanimljive koje me posjecaju na nas zivot u nasim selima.
Ove slike govore sve tako da ja nemam potrbe da nesto posebno pisem,slike su snimljene u Radavi 25 avgusta 1988 god.

Rekoh:Dobri ti volovi bili Huso,eh ako nisu mogli po noci dovuci balvan od kubik onda i nevaljaju,znas mi smo tamo radili nocu a spavali danju.Dan je bijo manje placen.

26. tra 2008.

MOJ PRVI OMLADINSKI TEFERIC ???



LJeskovik i pogled na Karacic brdo.

Pred sedamdesete godine,
jos nisam punoljetan ali pokusavam da budem i tako se prikljucim jednoj grupi momaka koja ide na teferic Drinom [camcem]na Karacica brdo.Znam da je bilo proljece i da medu nama imaju samo dvojca koja su punoljetna,ukupno nas ide 9 Lucana a vozi nas Salko Sejdic koji je tada imao najbolji i najbrzi camac na Drini.Dogovor je da idemo do Prohica a dalje se ide pjese,vozeci se niz Drinu,dogovori padaju da se kupi alkohola u Prohicima i ja vec u putu odlucujem da se izdvojim iz te grupe i ako nikada ranije nisam isao dole na bilo koji teferic, ali znam da imam u Klotivcu rodaka i rodica pa mi nece biti tesko da nadem drustvo za Karacic brdo.Nasim dolaskom pod Klotivac ja zahtjevam da mi Salko stane,jer jacu tu da izadem i ako su mi sugerisali svi da se ne izdvajam moja odluka je bila konacna.Izlazim iz camca i raspitivanjem dodem do kuce mojih najbolji rodaka gdje ima i moja rodica Hasa koja je tek djevojka,blizu nje i Nedziba sa kojima ce mi posjeta Klotivcu i Karacic brdu biti lijepo zapamcena.Poslije rucka,krecemo na Karacic brdo,ima nas veca grupa i toga dana upoznajem prvu djevojku u svom zivotu iz Klotivca.Dan je bijo suncan,naroda mnostvo,cura sa svih strana,ja se osjecam jako dobro i ponosan sam na svoju rodbinu iz Klotivca na sviju a ima ih dosta.Par puta se srecem u toku dana sa mojim drustvom iz Luke,koji su odma u pocetku bili vidno pod alkoholom,dan se zavrsava i okupljamo se da svi idemo u Klotivac,opet se plan mijenja upravo zbog alkohola i vecina odlucuje da idu u Prohice u prodavnicu da se podmire,rakijom i cigarama ja se ponovo izdvajam i sa mojim rodicama i tek upoznatom djevojkom krecemo u Klotivac.U Klotivcu je trebalo da bude sjelo organizovano vani,sto nam je svima odgovaralo,poslije vecere moj rodak Asim kaze Hasi,nema sjela zabranila policija,nemoj niko da mrda iz kuce,jedino ako hocete mozete otici na sijelo kod Nedibe moje druge rodice pod uslovom da Amir nece nikuda izlaziti,odgovorila je potvrdno Hasa a meni kaze bice ti i cura,tako smo vece proveli kod Nedzibinih roditelja na sijelu,bilo nas je dosta i lijepo je vece protekla uz neobicnu tisinu.Svi znaju po odlasku sa teferica,sta se desavalo sa Lucanima samo neznam ja.Meni nisu htjeli da kazu jer su me na taj nacin zastitili da budem na sigurnome,jednostalno su me cuvali kao svoga clana porodice i to su pravi rodaci.Drugi dan svice,treba da idem Drini na dogovoreno mjesto,tada mi rodica Hasa kaze da se promjenijo plan i da ce Lucki camac doci na mjesto zvano Mocila sto meni nije bilo bitno.Krecem od rodaka a samnom idu i dvije moje rodice i moja djevojka u pratnji po izlazu iz sela one stadose pa me pitaju znamli sto nije bilo sijelo sinoc,na moj odgovor kako cu ja znati,dobivam objasnjenja da su Lucani pijani napadali koga su sretali te da za malo nije doslo do vecega belaja i da su obrukali Luku.Ja sa iznanedenem slusam sta mi pricaju i tada mi je bilo posebno drago i bijo sam ponosan sto imam tako dobre rodake i rodice,jer nesumljivo bi bijo sa ostalima da nije bilo njih.Kada se Salko pomolijo niz Drinu moje rodice i lijepa devojka poselamili smo se,one su otisle kuci a ja prilazim Drini,nigdi nikoga nema,Salko prilazi kraju i baca mi lanac da svezem camac a onda opet iznenada iz sume izlaze ostali Lucani koji su se previse slobodno ponasali u svom putu prema Klotivcu.Momci se smiju i sjedaju u camac a Salko pita jednog od njih,vidisli taj plavi dzemper na sebi u sviju ce vas biti takva leda,znateli i jesteli svjesni sta ste uradili,za kratko nasta tisina,Amire jesili i ti bijo sa njima,nisam odgovorih nekako spontano brzo,vidjelo se da sam zadovoljan sto nisam bijo sa ostalim,sretan si znaj sigurno,nije mi cudo za ovu djecu ali ova dvojca zar nisu trebali da vas cuvaju,da vas pravilno upucuju,Salko je bijo i osto dobar covjek i tako dolazimo pod Luku,kako se izlazi iz camca tako se odvajaju male grupe koje ce odma od kuce krenuti put u svijet,ja idem sa Salkom i on mi usput prica sta ocekuje da ce ovi preziviti i kakve hi kazne cekaju.Dolazim kuci i odma spavam ali ubrzo cujem galamu,neki ljudi su dosli kod moga rahm.oca i komentarisu sta se desilo te vidim da je moj otac ljut na mene, kada mu moja mati rece da jedini ja nisam bijo u tom kolu on nevjerova nego ude pame probudi i pita sta je bilo i jesamli ja bijo sa ostalim i zasto nisam bijo,kada sam mu objasnijo vidijo sam da je veoma zadovoljan zbog toga i zahvalijo se nasim rodacima sto su me cuvali.Momci krecu jedni u Mostar,Dubrovnik,Korculu ali brzo ih policija nalazi i dovodi u Srebrenicu,javno sudenje i jedino je takvo bilo njima kako ja pamtim u Osatu ispred skole,sve bilo onako kako him je Salko reko cak i gore.Ovo sam dobro zapamtijo i ovdi sam izbjego namjerno cinjenice bar 80% ali i ovako posjeca da se covjek mora bar prirodni zakona pridrzavati gdje god bijo.

25. tra 2008.

KAKO JE BILO PRIJE 50 GOD.



Luka prije 50 godina

Luka je krajnje selo Srebrenicke opcine prema Zepi,na kraju moga pamcenja imala je oko 80 kuca,nalazi se medu brdima,Hum,Borovac,Gradac JASIKOVICA i Klis,ispod sela protice Drina a Iznad sela nalazi se planina.Luka je gusto naseljena sa gradevinama od Drveta i kamena.u selu uspjeva skoro svako voce koje uspjeva u BIH tako su bile poznate Lucke sljive.Stocarstvo je bilo jedini izvor novcani prihoda.Lucani su zivjeli iskljucivo od poljoprivrede i stocarstva.Ja se sjecam od 1955 god. na ovamo u tim kasnim godinama u Luci je bila svaka kuca pokrivena drvenim krovom (sindrom) koja se sastojala od kamenog suhog zida (podrum) a iznad podruma je bilo sve iskljucivo od drveta,kuce su imale mahom dvije sobe na jednoj polovici a na drugoj ognjiste gdje se spremata hrana i kada je lijepo vrijeme oko ognjista bi se dugo sjelilo.Svaka kuca je imala ulazna i izlazna vrata.U Luku se tada moglo doci jedino pjese a jedini nacin da se nesto dotjera u selo je bijo sa konjima sto znaci da je u Luku bilo moguce doci jedino konjskim putem sa svake strane.


Poslije drugoga svijetskog rata u Luci se odma napravila osnovna skola i Dzamija koje su jedino bile pokrivene sa crijepom.Za gradnju Dzamije MZ Luka je imala dosta problema pa je zbog pomenute Dzamije nas efendija Idriz robijo 4,5 godina zatvora a moj amida Adem 6,5 u Tuzli i Foci.LJudi su se puno vise postovali nego danas,posebno stariji.Sjecam se sjela stari ljudi jer mi je to bilo poslastica da se kao djete nekako nadem u njihovu sjelu i slusam razgovor stari ljudi, sto mi je sve to skupa bilo zanimljivo.Kada je ramazan ili u zimskom periodu,sjela su bila instiktivno po nekom redosledu,kada se sjelo zavrsava neko bi uvijek od prisutni rekao sutra sjelo kod mene i tako bi bilo,medu njima bilo je i par ljudi koji su do zadnjega dana nosili crne caksire (gace) zatim bijela kosulja sa malom kragnom i preko crni prsluk oko pojasa bensulah od crvene kadife koji je imao depove za novcanik,za kutiju duhansku za cakmak i kresivo sa trudom za palenje vatre.Stari ljudi su imali duge brade,koje su zasjecali sa dovom i kada pusti bradu to je bijo znak da se sprema za drugi svijet i od tada bi bijo puno vise postovani u svom drustvu i okolini.Vjerujte da su tada stari ljudi bili puno uredni i cisti nego danas obicni da nekazem i stari ljudi,brade su bile posebno fino uredene ugladene, imale su stalnu njegu vlasnika.


Kada bi ljudi dosli na sjelo,ispod prozora posjedaju stariji i efendija a sa strane ostali,nije bilo kreveta samo duseci rucno radeni od vune domace ,na sredinu sobe malo blize starim ljudima bi se postavljala Mangala koja je bila puna bukova zara,da soba bude ugodnija za sjelo i da se lakse pale lule i cibuci,zar bi so tokom sjela dva-tri puta promjenila.Tokom sjela pricalo se cesto ozbiljne stvari ali su znali i da se sale,sjecam se jednom u mojoj kuci Memisago rah. kaze E-jah jah-jah a Huso rah.na-hajr sokole sta si sanjo,EH-kad bi smijo pricati,

svi malo zastase a on opet Eh-jah a Huso insala reci sta je god, njegov brat rah.Mulanazif, pusti Huso cotiju,a Memisago uh-uh-uh nahajr opet Huso,on je bijo nestrpljiv a Memisago i poce, moj brate sanjam ja u nekoj lijepoj basci,aferim Husoce nestrpljivo,pa sve cvijece oko mene,kad odjednom prelijepa devojka naide pa pravo meni, a ja odmah prijonu na posao a Huso ce e- pa masalaah, Mulanazif dodade ehe - hhe-he jedino mu je jos to ostalo samo jos moze sanjati a onda se svi pocese smijati,ljudi su izmisljali cime bi se i druge nasmijali,bilo je milina njih slusati i biti prisutan u tom sjelu.Ako bih se neko zavadijo odma su tjerali da se zavadeni pomire. a niko radi zena nije imao obraza da komsi nejde ili ne govori sto su him zene posvadane na to se uopce nije obracala paznja.

Nisam cuo da neko zna zasto selo nosi takvo ime Luka,ali od prilike znamo kada je naseljeno Muslimanskim stanovnostvom,u Luku su dosle porodice uglavno iz Srbije iz Hrastista,JAGOSTICA I Uzica,nas otac svih Begica BEGO je dosao iz Uzica 1776 god.nastavicu.

24. tra 2008.

DRINA ME NOSILA U SMRT.


ZIVA DRINA?

Bijo sam tek poceo cuvati ovce,sa nekim ko je bijo stari od mene pod uslovom da hoce da ja idem sa njim,jer se morao brinuti i o meni.Doslo je ljeto,sezdeseti godina,cuvam stalno sa mojim dajdicem Ismetom,pored Drine,nije nam dosadno te godine splavari su svakodnevno splavili gradu Zagrdenjom ispod Luke.Ucime Ismet svaki dan da plivam i poceo sam da se odrzavam na povrsini,ali jos uvijek nesmijem u dublju vodu ni u potoku.Jednoga dana,dotjerali smo ovce Drini pod Velike stijene i krenuli ih u Zapadala,tako se mjesto zvalo,bili smo sigurni da nece daleko otici jer su imale hrane izobilja,a mi smo se vratili Drini Zagrdenj da se kupamo i da gledamo kako se splavi grada taj posao je zanimljiv posmatrati a tezak raditi.Poslovoda je bijo Edhem Delic a radili su mnogi ja se sjecam moga Dajde Mehmeda,Alije i Rizve Delica,Hameda i Hasiba Mujica,Avde Durakovica.Dan je bijo jako topal pa smo cijeli dan bili u vodi i pred vece krecemo po nase ovce,ovaj put odlucujemo da idemo pored Drine do ovaca da ne obilazimo puno,znamo da jedan dijo moramo plivati jer od stijena nemozemo ici kopnom,uspjevamo prici na zeljeno mjesto,fali nam jos par metara,ali bas na tom mjestu struja vode udara u sami kraj gdje formira maticu,valove koji idu pravo u Srbijanske stijene pod neku pecinu i tamo se vide velike nadme,virovi gdje ni najbolji plivac nebih mogao nista uciniti da se spasi.Svjesni smo bejagi opasnosti i moramo se cuvati,Ismet odlucuje da proba prvi i taman kada je prelazijo preko vode koja udara u sami kraj u jedan kamen,tada i njega udara voda i nosi ga ravno u dubine u Srbiju,ja pokusavam da se to meni nedesi,hocu da to nekako mjesto preskocim ali se okliznu i jos gore od Ismeta napravi.Pokusavam da plivam i voda me nosi,znam da cu brzo poginuti,ali se borim za jos koju sekundu,pomazem koliko mogu i ako znam dami nemoze sem Ismeta niko pomoci a njega vise nevidim,znam da je Ismet tada bijo uz Hakiju Delica najbolji plivac na Drini ispod Luke.Voda me nosi i svaki cas treba da upadnem pod pecinske nadme de mi vise nema spasa u jednom trenutku ugleda Ismete kako ide prema meni i vice nemoj da me drzis,nada se pojavi u meni a ja dobi vise snage,u tom casu Ismet me udari u rame a ja potonu i vise neznam de sam,instiktivno pokusavam plivati prema nasemu kraju i izaci na povrsinu,tada jedva uspjevam izronuti iz vode jer sam bijo na kraju snage zbog nedostatka zraka,cim sam dobijo malo zraka,ponovo sam odgurnut sa povrsine i opet sam na nekom mjestu de neznam,cekam svaki trenutak udar u stijene,cini mi se da nas je voda snijela vec Zagrdenj,beskonacna borba za moj zivot jos traje,ponovo sam na povrsini ovaj put cujem Ismeta da mi vice neboj se,nemoj me dodirivati,tada me uzo sa strane za ruku ili tacnije mozda za rame,malo me povukao kraju i ponovo gurno prema nasoj strani,vidim prvi put da sam blizu kraja ali i blizu par metara ako tu dodem opet je kraj za moj zivot,snage vise nestalo a Ismeta ugleda da izlazi iz vode,meni vice hajde jos malo,voda mi samo sto nije pocela da se ulijeva naa usta,nemam snage da ga zovem,vise se ne borim da neodem niz vodu,sada se borim samo da budem jos koji trenutak na povrsini,Drina je bila brza nije bilo jezero,divlje vode.Voda me slucajno prinosi kraju i ponovo me pocinje da odvlaci prema dubini,ja poslednji put trazim od Ismeta pomoc,ali ovaj put samo pogledom,tada Ismet svaca da se ja nemogu izvuci,skace i pruza mi neko drvo kojim me privuko kraju i tako me spasijo od sigurne smrti.Izaso sam na kopno i samo se malo odmorijo,Ismet me nije nista pitao samo je u mene netremicno gledao.Kada sam se malo pribro onda sam se uplasijo puno vise nego dok sam bijo u vodi a Ismet me pita pa sto ti neizide iz vode kada si bijo priso samom kraju a ja mu kazem nisam vise mogao,nisam imao snage.Brzo smo tada obisli i pronasli ovce te ih zajmili kuci,kada smo dosli u Gvozd pojavila se i mjesecina niz Hum a ja sam bijo radostan jer sam ponovo ziv,tada smo culi glasove sa Gocina brda posli da nas traze,dugo godina nas dva smo se voljeli kao braca i stalno smo bili skupa,mnoge tajne cuvamo i sada iz Luke,razliciti putevi odvedu ljude razlicitim pravcima,ostane ti samo sjecanje na mlade dane.

22. tra 2008.

JA SAM TVOJA MATI.


MUDROSTI.

Nakon dugog izbjegavanja i odugovlačenja, sine, tvoja jadna mati ti šalje ovo pismo. Napisala ga je u više navrata jer su je suze prekidale. Ali, zaustavila je suze, a srce joj je zadrhtalo pa je napisala: Sine moj, nakon ovog dugog života vidim da si odrastao čovjek savršenog razuma, određenih emocija. Moje pravo kod tebe je da pročitaš ovaj papirić, a ako hoćeš, možeš ga nakon toga pocijepati isto onako kao što si pocijepao moje srce u djeliće.

Prije dvadeset i pet godina, sine moj, najsretniji dan u mom životu bio je kada mi je doktorica rekla da sam trudna. Sine moj, majke dobro znaju značenje ovih riječi. One su pomiješane sa radošću, veseljem i početkom tegoba, slabosti i psihičkih i fizičkih promjena. Nakon ove radosne vijesti ja sam te nosila devet mjeseci u svom stomaku. Ustajala sam teško, spavala isprekidano, teško sam mogla jesti, a još teže disati. Međutim, sve to nije umanjilo moju ljubav i radost prema tebi. Naprotiv, ljubav prema tebi povećavala se svakim novim danom i sve više i više očekivala sam i željela tvoj dolazak.

Nosila sam te, sine, i prelazila iz slabog u slabije stanje. Bolovi su se povećavali, ali ja bih se radovala tvojim pokretima. Radovala sam se što si postajao sve teži i veći, iako mi je to bio težak teret.

Bila je to dugotrajna patnja nakon koje je došlo jutro iza jedne isto tako mukotrpne noći u kojoj nisam oka sklopila. Te noći mi se tijelo nije smirilo ni na trenutak. Osjećala sam teške i nesnošljive bolove. Obuhvatao me strah i trepet. Stari o kojima jezik ne može govoriti. Bolovi su me savladali do te mjere da više nisam mogla ni plakati. Ispred sebe sam gledala smrt u više navrata. Sve je tako bilo dok ti nisi došao na ovaj svijet pa su se moje suze pomiješale sa veseljem tvoga plača. Svi moji bolovi su nestali, a rane zacijelile jer sam pored tebe zaboravila na sve muke i bolove. Sagnula sam da te poljubim prije nego te je posula prva kapljica vode.

Sine moj, prolazile su godine tvoga života a ja sam te nosila u svom srcu. Kupala sam te i prala svojim rukama. Moje krilo bilo je za tebe postelja. Moja prsa bila su izvor tvoje hrane. Noćima sam bila budna kako bi ti spavao. Danju sam se patila da bi ti bio sretan. Moja najveća želja bila je da vidim tvoj osmijeh. A najviše bi me obradovalo kada bi zatražio od mene da učinim nešto što će tebe razveseliti. To je bio vrhunac moje sreće.

Prolazile su noći i dani a ja sam bila poput poslušne sluškinje koja je stalno radila. Poput dojilje koja nije prestajala dojiti. Radila sam bez odmora. Molila sam za tvoje dobro i uspjeh i nisam to zaboravljala. Pratila sam tvoj napredak svakog dana sve dok nisi odrastao u mladića. Na tebi su se pojavili znakovi odraslog muškarca. Ja sam opet pohitala na sve strane da ti pronađem ženu koju si ti želio.

Došao je dan tvog vjenčanja, približio se trenutak tvoje svadbe. Moje srce se cijepalo, a suze su mi potekle. Radovala sam se tvom ponovnom životu. Ali mi je bilo žao što ćeš se rastaviti od mene. Prolazili su teški trenuci i spore minute. Nakon toga nisi više bio moj sin nego neko drugi, jer te ja nisam takvog poznavala. Nestao je tvoj osmijeh, tvoj glas je utihnuo, lice ti se smrklo. Odbacio si me i zaboravio si na moje pravo. Prolazili su dani a ja sam pratila kada ćeš se pojaviti ili kada ću čuti tvoj glas. Međutim, dani su jedan za drugim prolazili a ti se nisi javljao. Često sam gledala prema vratima, ali ti se nisi pojavljivao. Kada bih čula zvono telefona, ja bih zadrhtala. Nakon toga počela sam umišljati da telefon zvoni. Evo noći čija se tama spustila, dani su postali dugi, ali ja te nisam vidjela niti glasa tvoga čula. A ti si zaboravio na onu koja ti je najbolje u životu služila.

Sine moj, ja ne tražim osim ono najmanje. Podari mi u svom životu barem mjesto koje imaju tvoji najnebitniji prijatelji. Sine moj, učini me svojom mjesečnom stanicom gdje ću te vidjeti bar na nekoliko minuta.

Sine moj, leđa su mi se savila, udovi su mi se iskrivili, bolesti su me shrvale, a bolovi me sve češće posjećuju. Ne mogu da ustanem osim sa poteškoćama, niti da sjedim osim sa tegobama, ali moje srce još uvijek kuca sa osjećajem ljubavi prema tebi.

Kada bih te neki čovjek počastio jednim danom, ti bi ga pohvalio za njegovo dobro djelo i lijep odnos. Tvoja majka ti je učila dobro koje ti ne vidiš dobrim, niti smatraš da možeš da se zahvališ za njega. Ona te je služila godinama i godinama te pazila. Gdje nagrada i obaveza prema njoj? Zar te je do te mjere dovela tvrdokornost?

Sine moj, kad god bih saznala da si sretan u životu, to bi povećalo moju radost i sreću. Čudila sam se jer ti si bio odgajan mojom rukom. Ali koji sam ja to grijeh počinila da sam ti postala toliki neprijatelj kojeg ne možeš ni da vidiš ili da podneseš da me posjetiš? Da li sam ijednog dana pogriješila u svom odnosu prema tebi?

Podari mi barem mjesto među svojim slugama kojima daješ platu svakog mjeseca. Pokloni mi samo dio svoje milosti. A podari mi malo i nagrade. Učini dobro prema meni jer Allah voli dobročinitelje. Sine moj, ja se samo nadam da te vidim i ništa više od toga. Dopusti mi da vidim tvoje smrknuto lice i način na koji se ljutiš.

Sine moj, srce mi se raspalo, suze mi teku, a ti si živ i opskrbljen si. Ljudi još uvijek pričaju o tvom lijepom odgoju, milosti i plemenitosti.

Sine moj, zar te nije navelo srce da se smiluješ jadnoj ženi koju je bolest uništila, a tuga srušila, ženi čije suze neprekidno teku, srce se guši u tuzi, ženi kojoj se kosa u smotuljke umotala, a tijelo našaralo od rana, ženi bez ikoga svog?

Sine moj, evo vrata Dženneta pored tebe su otvorena pa kreni prema njima. Otvori ih sa osmijehom prema mom licu, lijepim pozdravom i radosnim susretom. Nadam se da ću te susresti sa milošću Gospodara moga. ''Roditelj je srednja vrata Dženneta. Ako hoćeš, postavit ću ta vrata ili ću ih čuvati.'' (Bilježi ga imam Ahmed)

Sine moj, ja tebe poznajem iz djetinjstva, poznajem te kad si stasao u mladića. Ti si uvijek tragao za nagradom i sevapima. Ali si danas zaboravio na hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje kaže: ''Najdraže djelo Allahu je namaz u njegovo vrijeme, zatim poslušnost roditeljima, zatim džihad na Allahovom putu.'' (Mutefekun alejhi) Evo ti nagrade za koju ne trebaš nekome odsijecati glavu ili udarati ljude po vratovima. Gdje si ti kada su u pitanju najvrednija djela kod Allaha?

Sine moj, ja te upozoravam da ne budeš od onih koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo u ovom hadisu: ''Teško onome, teško onome, teško onome.'' Pa su rekli: ''Kome, Allahov Poslaniče? On reče: ''Onome čiji roditelji kod njega dožive starost, jedan od njih ili oboje, pa ne uđe u Džennet.'' (Bilježi ga Muslim)

Sine moj, ja se neću nikome žaliti, niti ću govoriti o svojoj tuzi, jer ako se podigne iznad nebesa, i ako otvori vrata nebeska, tebe će pogoditi nedaća nepokornosti roditelju. A na onom svijetu znaš da će te pogoditi velika nedaća. Ne, ja to neću učiniti. Sine moj, ti si još uvijek dio moga tijela, miris moga srca i radost moga dunjaluka.

Probudi se, sine! Sijede dlake pojavile su se na tvojoj glavi. Godine će proći a ti ćeš postati otac i ostarit ćeš. Ali, nagrada je shodno djelu. Ti ćeš pisati svom sinu pismo sa suzama isto ovako kao što sam ja tebi ovo napisala. A kod Allaha će se spojiti parničari.

Sine moj, boj se Allaha kada je riječ o tvojoj majci. Budi sa njom jer je Džennet kod njenih nogu. Obriši joj suze, ukloni joj tugu, ali ako hoćeš, onda nakon toga pocijepaj ovo pismo.
Sine moj, ko učini dobro djelo – čini ga sebi, a ko učini loše – učinit će ga protiv sebe.

* IslamText

20. tra 2008.

HALIDOV MEZAR



Halid Zejnilovic je bijo najbolji lovac kojega je Luka ikada imala,pored toga Halid je bijo jako simpatican covjek i odlicno je sviro i pjevo uz gusle,sjecam se kako je zimi uz Ramazan poslije Teravije pjevo ljudima koji su sa Efendijom obavezno negdi pravili sijelo uz Halidovu pjesmu i razne price i sale.Halid je jednoga petka sezdeseti godina poranijo u lov prije zore,kada je dosao pod Gradine na domak Crnoga potoka u polovini stjena od Drine prema brdu,tu je nesrecno pogino.Obzirom da je bijo u krivolovu zena mu je tek sedmi dan prijavila njegov nesanak.Odma navece nas Efendija Idriz Begic organizuje selo u potragu za Halidovim nestankom.Dijo ljudi idu jedni camcem Drinom a vecina preko stjena,prvi dan je pretrazeno do Grada.Drugi dan potraga se nastavlja i kada je jedna grupa dosla pod Gradine blizu Crnoga-potoka,pronasli su od Halida sal,nize desetak metara i Halidovu pusku,ali Halida nema,usledile su konstantacije sa starim ljudima koji su bili u camcu i pomagali akciju sa Drine,od njih dobijaju upute da se jedna grupa vrati u pretragu prema kuci i brzo su iduci u tom pravcu pronasli mrtvoga Halida,koji je pored svih patnji ipak bijo posao kuci i nedaleko od svoga tragicnog mjesta pokusao je da nalozi vatru koja se samo bila zapalila,ali ubrzo i ugasila,Halid je peskirom zamotao ranu na glavi i tu je umro.Jedanesti dan policija i nas Efendija Idriz sa ljudima zajedno idu na uvidaj i da ukopaju Halida,mezar je lahko iskopan propisno i Dzenaza je klanjata sa oko 100 ljudi a Halid je kazu zbog proljetnog hladnog vremena izgledao kao da je tek zaspo,tako su pricali prisutni.

POSJETA SARLOTE

KUCA MOJIH.

BOSNJACKA SOBA.

19. tra 2008.

HAJR-SPOMENIK

KOD BRESTOVIKA




Hajr-spomenik podigao je Alija Begic sa svojom djecom.Ova slika i ovaj spomenik govore puno o samom zivotu i mjestu pa i dogadaju koji se desijo bas ovdi.
Alija je zivijo lijepo sa svojom porodicom i vrijeme je ucinilo svoje djeca su otisla za boljim mjestom a on i njegova Nura su ostali sami na planini,na Vukoljinu stanu,u jesensko doba goveda se nisu cuvala pa je Nura jedno predvecerje posla u potragu za govedima prema Brestoviku (kod Stublica) i taman pored vode de se nalazi spomenik
je prosla i dalje nije mogla tu je odma i umrla za par sati tu su je pronasli.Sledece godine,nekako u isto vrijeme sva goveda sa Vukoljina stana zanocila su malo vise u Brestoviku i medvjed hi je nekad u noci napo i u 50 metara razlike ubijo je Alinu kravu,trecu noc ja sa jos dvojicom dosli smo da ga cekamo,jer smo znali dace doci da jede pa srecom je stetu platijo svojom kozom.Zbog Nurine ovdi smrti je nasto i njen hair-spomenik.Njihovi sinovi Asim i Azem pocetkom rata odlaze u Crnu goru,tamo hi hapsi postena Crnogorska zlikovacka policija i predaje zlikovcima Karadicevim koji ih negdi ubijaju,Azema su pronasli u nekoj grobnici cak u Sremskoj Mitrovici ako sam dobro zapamtijo a Asima nisu jos nikada pronasli.Alija zivi u Ilijasu a Hatida u Austriji,Rizo je u Americi,Asimovi i Azemovi sinovi su u Evropi i kako cujem dobro su se snasli.Amir B.

18. tra 2008.

Moj ahbab Avdulah Sinanovic

Ovo je pogled iz Poljanica na Vukoljin-stan,sa hrida Mustafica,ovdi je prije rata ljeti zivilo dosta naroda,a sada sav ovaj prostor je ostao mom ahbabu Duletu Sinanovicu.Avdulah ovdi docekuje proljeca i ispraca jeseni, zivi pristojnim zivotom ne razmislja hoceli vise ikada doci tamo de se rodijo.Avdulah je najstari medu svojom bracom,imo je jednoga starijeg brata od sebe Sulejmana rahm.ali nazalost Sulejman je nesrecno pogino kada je tek bijo posto momak,njegovo mjesto u porodici zauzima Avdulah koji rano ostaje i bez oca a sav teret u porodici pada njemu i majci rah. na leda.Avdulah je veliki radisa i uspjeva svoju porodicu sacuvati i izvesti na pravi put.Bavi se uglavno poljoprivredom i stocarstvom,zivi u Luci a ima kucu i kod Kaknja.Ima vrijednog sincica i dobro ga postuje supruga,ima jos i 3 brata,koji su zaista vrijedni i postovani u svojoj okolini de zive.Nekada dok je mogao ici u lov,ponekad bi isao i bijo je vrlo uspjesan,poslednji put kada sam ja isao u Luku, Avdulah je stalno bijo samnom,pitam ga idesli kume sada u lov,e moj pobro,poslije rata niti jednom jos nisam niti bi mogao ubiti bilo sta,ogadila mi se puska kada sam vidijo kako pate ranjenici.Kazem Dulanu hajmo sutra u Crni potok da ponesm kameru i da taj prostor snimim i da ponesem da to gledam tamo u tudini,da se posjecam na svoju mladost,da se posjecam kuda smo nekada mladi hodali i lovili i da gledam svoga jarana dok razmisljam za rodnim mjestom.Hocu kume,stobom kuda god kazes,rece moj jaran i tako drugi dan poranim i sa Dulanom snimim Crni potok i njegovu okolinu kao i Halidov mezar,to sve sada ima na yutube pod nazivom >kanjon Drine<.Dok sam sve to obisao i snimijo,puno sam se umorijo pa u Crnom potoku kazem mom jaranu:Kume ja necu moci izaci,toliko sam se umorijo,a on meni odgovara,neboj se pobro,necu te ostaviti pa kad ija nikad nebi izasao,nosicu te pa ili cu te iznijeti ili cu ija stobom umrijeti.Ovo su prijateljske rijeci koje se moraju pamtiti.Moj sledeci odlazak bice puno bogatiji sa Dulanovim pricama, kojih on ima zaista dosta,prico mi je kako ga je napao medvjed u Crnom potoku,medvjed poleti prema njemu uz jednu stijenu a ja ga kaze udarim kamenom uglavu on se vrati pa opet i tako sest puta i na kraju medvjed vidi da neko ipak mora napustiti borbu pa krene on prvi niza stijene a ja kaze prema brdu.
Avdulah sa rasirenim rukama dobrodoslice u Poljanicama.

dusa



"Nikad nas dusa nasa ne ostavlja. Ona prati tijelo na svim njegovim lutanjima, kao poziv i opomena,a u samoci ceka tiha,u strpljivoj ljubavi."

"I cega se god sjetim, sve je pjesma i cega god se taknem sve je bol."

"Svejedno je koja je vasa istina, glavno je pronesite je kroz zivot kao svetinju i ne iznevjerite dusu svoju nikad.

16. tra 2008.

SOMENIK SEHIDIMA KEUSEVA-DOLA


Spomenik u Krusevu dolu podignut je svim zrtvama protekloga rata.Odma poslije rata narod Krusevdola se organizuje i kao rijetko u kom selu,ne oslanjaju se i necekaju donaciju vec odma krecu u planske akcije,grade prelijepu Dzamiju,zagraduju svoja groblja i prave spomenik svim zrtvama rata Krusevdola.U ovom spomeniku su upisana i neka imena ljudi koji su samnom isli u skolu pa me to cini bliskim ovom spomeniku.Izgradnjom ovoga spomenika mislim da ce se sva buduca desavanja vezati za ovaj spomenik,sa MZ.Luka.

KRVAVI MOST


SJEĆANJE NA VIŠEGRAD: NA DRINSKIM VRATIMA PAKLA
Ko krije zločince i istinu o genocidu nad višegradskim Bošnjacima?

Višegradski genocidni Most.

Niti u Europi, niti bilo gdje drugdje po svijetu, nema gradova kao Višegrad, Foča, Zvornik i drugih gradova Bosne i Hercegovine, koji već više od dvjesto godina gledaju u vrata pakla preko rijeke Drine.

Od zabilježenih upada Karađorđa i njegovih četničkih hordi u Višegrad, u Prvom srpskom ustanku 1804., pa sve do danas, srpski i crnogorski četnici su, u skoro pravilnim razmacima od po pedeset godina, izlazili iz vrata pakla i provaljivali u domove Bošnjaka i drugih žitelja Bosne i Hercegovine s dobro planiranim namjerama - silovati, popljačkati, spaliti, ubiti, i protjerati. Stoljeća genocidne politike Srbije i Crne Gore protiv Bošnjaka i drugih ne-srpsko-crnogorskih stanovnika Bosne i Hercegovine, a posebno u njenom istočnom dijelu, su dokumentirana.

Stoljetni rat između Engleske i Francuske se je vodio većinom na bojnim poljima gdje su se ogledale organizirane vojske. To nije slučaj Višegrada i drugih gradova koji stoljećima gledaju u vrata pakla.

U Višegradu su bile, na paklenoj strani, organizirane razaračke jedinice sa svim elementima vojnog planiranja, tehnike, komunikacija i snabdijevanja - dok su na drugoj strani bili civili, obični ljudi, bez oružja i bez planova osnovanim na vjerskoj mržnji. Tako je bilo u svakom genocidu u Višegradu u zadnjih dvjesto godina.

U knjizi „Krvava ćuprija na Drini“, autor Mustafa Sućeska dokumentira genocide u Višegradu, pogotovo tokom Drugog svjetskog rata, kao i agresije 1992-1995. On je, kao 16-godišnjak, preživio četničko strijeljanje 1941. Statistički podaci njegovog rada, kao i recenzije knjige koju su napravili prof. dr. Ibrahim Bušatlija i Mustafa Smajlović, dokazuju stoljetne planove i izvršenja genocida Srbije protiv Bošnjaka.

Na dan 15. aprila 1992. godine, Užički korpus, pod komandom pukovnika Dragoljuba Ojdanića, je sa svim elementima vojne tehnike ušao u Višegrad. U njegovoj pratnji su bili kapetan Borko Glavinić, komandant kasarne Uzamnica, Branislav Savić, predsjednik SDS-a u Višegradu, Risto Perišić, ratni načelnik SUP-a, Dobro Tomić, šef kriminalističke policije, i mnogi drugi koji su počinili zločine protiv Bošnjaka (izvor podataka Arhiv Armije RBiH).

Užički korpus je ušao u Višegrad pod krinkom uvođenja reda i mira. Na dan 19. maja 1992. su se povukli u Vardište i presvukli u „Orlove“, „Arkanovce“, „Šešeljevce“ i formirali svoje četničko-genocidne brigade „Beli orlovi“, „Osvetnici“, „Garavi sokak“. Onda je počelo klanje, silovanje, nabijanje na krst i na kolac i obezglavljavanje Bošnjaka čija su tijela bila bačena u Drinu, rijeku koja odvaja Bosnu i Hercegovinu od vrata pakla. Drina je tekla, crvena, danima. Oko 3000 hiljade civila, Bošnjaka, je bilo pobijeno, od toga više od deset posto su bila djeca.

Višegrad, koji je stoljećima bio dom Bošnjaka kojih je prije 1992. bilo 13471, Srba 6743, Hrvata 32, Jugoslovena 319, ostalih 634. Ukupno 21199 stanovnika ili 63% Bošnjačkog stanovništva, je do 30. juna 1992. postao četničkim leglom u kojem više nije bilo niti jednog Bošnjaka. Tako se radi genocid, tako se gradi Velika Srbija, u srcu Europe, pred očima cijelog svijeta, u doba najvećih umnih dostignuća čovječanstva!

Dana 15. aprila 2008. dužni smo sjetiti se onih kojih više nema u Višegradu. Dužni smo sjetiti se i da Višegrada, kao doma Bošnjaka, danas nema.

Dužni smo odlučiti se da će Višegrad sutra opet postati dom Bošnjaka, kakav je bio kroz stoljeća. Unatoč genocidima, stoljećima organiziranim iz Srbije. Unatoč sljepoći Europe, koja to stoljećima prati. Radi se o ljudskim pravima. Radi se o pravima ljudi koji stoljećima gledaju u vrata pakla.

Nakon bježanja ispred četničke kame spašavajući gole živote ono što je ostalo Bošnjačkog stanovništva raselilo se po cijelom svijetu.
Autor: Bosnjaci.Net

15. tra 2008.

Dzamija u Brestoviku kod (Stublica)




DAMIJA U BRESTOVIKU
Prica o Sinanu iz Luke.

Evo jedne priče iz moje Luke. Ima puno lijepih i poučnih priča koje sam slušao kao dijete i zapamtio ih.


Na Vukoljinu Stanu kod Luke 1700. godine, živio je Sinan, imao je samo ženu, Nisu imali djece, a imali su puno zemlje. Nisu morali mnogo raditi, davali su zemlju drugima da rade popola. Sinan se bavio lovom i družio se sa uglednim ljudima. Djeci bi davao uvijek ponešto, ako ništa drugo nosio bi kocku šećera i to bi im dijelio. Bio je omiljen među djecom.
Sinan je odlučio da zasiječe bradu. Pozvao je hodžu i sve ljude iz Luke i Kruševa Dola. Spremio je ručak, a onda im reče:
- Dobri ljudi, da klanjamo podne!
Kada su klanjali podne namaz. Sinan se obrati brici:
- Brico, uzmi britvu te mi zasijci bradu!
Brico poče radi ono što mu je rečeno, hodža prouči dovu. Ostali ljudi rekoše:
- Amin,
U dobar čas se sve završi, baš kako je Bog i odredio.
Sinan je skoro svako jutro išao u lov. Prvo bi svratio u Brestovik, blizu Stublića, gdje je bila velika voda sa 12 česmi. Tu bi Sinan uzeo abdest, te klanjao i onda bi išao u lov. Jedno jutro, dok je Sinan uzimao abdest, proču se ezan. Sinan požuri da ne zakasni. Taman kad je abdest uzeo, podiže glavu i pogleda u pravcu odakle je čuo ezan, ugledao je džamiju. Sinan se nije uplašio. Među zadnjim ljudima je ušao u džamiju te klanjao i otišao svojim putem. Sada je postao sretan čovjek, počeo se svakodnevno kupati i bolje oblačiti, te svako jutro ići tamo da klanja sa tim ljudima, Sinan je znao da to ne smije nikome reći. Znao je da klanja sa DOBRIM, jer tu nikad nije ni bilo džamije. Sinanu je svako jutro donosilo sreću, a sreća je bila biti i klanjati sa DOBRIMA. Sinanova žena je primijetila veliku promjenu u njegovu ponašanju. Bila je radoznala. Tako je počela pitati Sinana, što se stalno tako dotjeruje, sto stalno ide u isto vrijeme. Sinan je molio da ga ostavi na miru, ali ne bi fajde. Sinanova žena odluči jedno jutro da prati Sinana. Osvanuo je petak, a Sinan se uobičajeno spremao. Sve je to kradom radio da mu žena ne primijeti. Kad je Sinan krenuo, za njim je išla i žena, ali je bila oprezna da je Sinan ne vidi. Došao je Sinan do vode, pa kao svaki put, uzeo je avdest. U taj čas čuo je ezan. Kad je Sinan došao pred džamiju, sačekao ga je nepoznat čovjek pa mu reče:
- Moj, Sinane, tebi je trebalo još samo jutros da klanjaš sa nama pa da ideš sa nama, ali ne možeš, ti nisi sam.
To je rekao i odmah ga je nestalo. Nestalo i lijepe džamije. Sinan je, sa bolom u dusi klanjao sabah, te se vratio kući. Kad je žena vidjela da se Sinan vraća kući, brzo je kraticom došla kući, legla je i napravila se da je bolesna. Sinan je molio i zaklinjao ženu da mu kaže ja li ga pratila. Nije htjela priznati nego ga je prekorila:
- Šuti, Sinane, vidiš da ću umrijeti. Nikad u tebe nisam posumnjala.
Sinan je i dalje svako jutro išao tamo da klanja, ali više nije nikad vidio ni džamiju ni dobre ljude. Poslije deset godina Sinan se razbolio. Kad je vidjela njegova žena da će umrijeti, reče mu:
- Moj, Sinane, došlo je vrijeme da se halalimo. Sve ti halalim a i od tebe halal tražim. Halali meni moj, Sinane, što ti devet godina nisam kazala da sam te pratila tamo gdje si klanjao.
Kad je to Sinan čuo ništa nije rekao odmah je ispusti dušu.

POGLED SA SARENE BUKVE



Pored lijepe same prirode i vidite pogleda sa Sarene bukve,ovdi su se desavale ponekad lijepi i ruzni dogadaji na samim stjenama je bila lovocuvarska kuca,koja je u poslednjem ratu izgorela,ovuda me nocu bilo pomalo strah proci jer su ovdi hranili medvjede da ih lakse ubijaju.Prolazeci ovuda u poslednjem ratu jedna zena od Visegrada je skrenula sa puta iduci nocu i pala u duboku ponor sa Sarene bukve,doli je i ukopana.

SARENA BUKVA


POGLED SA SARENE BUKVE.

Sarena bukva,dobila je svoje ime po Turskom vojniku koji se zvao Amir Ljuca.
Put preko Vukoljina stana u proslosti je bijo vazan za veci dijo istocne Bosne,koji je vodijo od Visegrada,Rogatice,djelimicno i Han-pjeska,prema Srbiji,Zvorniku i drugim podrinjskim mjestima.Prolazeci ovim putem Turska vojska se ovdi odmarala,inace ovdi se vjekovima narod odmarao zbog samoga terena a sada zbog atraktivnoga pogleda na kanjon Crnoga-potoka.Dok se vojska odmarala jedan vojnik se potpisao na bukvi i narod to mjesto prozva sarena bukva jer su mislili da je to neko samo saro.Amida od moga oca je u to vrijeme bijo u Turskoj vojsci pisar,pa po dolasku kuci,sazno je da se po nekoj sarenoj bukvi tako i prozvalo to mjesto,otisao je na lice mjesta i procitao to ime i prezime a vojnik je bijo od Foce,Amir LJuca,po kome i ja nosim nadimak.

14. tra 2008.

VUKOLJIN --STAN






Vukoljin-stan je zanimljivo mjesto,kako po geografskom izgledu tako i po svojim prirodnim okolnostima,uglavno moze se sa sigurnoscu reci da se nalazi na rijetko prirodno lijepom mjestu,da ima cistu,netaknutu prirodu u odnosu na druga mjesta,ovdi su ljudi dugo godina zivjeli u bratskoj slizi i rijetko su se prije izmedu sebe djelili.Pricala mi je mati da pamti par zetvi na Vukoljinu stanu a na jednom sjelu je bila i prisutna.Bila je zetva u Ikana Begica,po njenom pricanju to je bila i tradicija takva jer se svake godine cekala bas ta zetva na Vukoljinu stanu na koju bi bile pozvane djevojke iz svih okolni mjesta,pa bih se na zetvi okupilo preko 100 djevojaka,udan su zele a uvece bi sjelo bilo do zore,kaze moja mati da je kako rekoh bila na jednom takvom sjelu,kolo je vodila rodica Begica iz Bucinovica,imala je svilene dimije a bjelu bluzu preko koje bijo crveni prsluk a na glavi tepeluk od bisera sa ukrasima razni boja kamenja,oko ruku suroke halhale a oko nogu takode masovne belenzuke sve od bisera sa ukrasnim kamenjem,oko pojasa posirok takode pojas napravljen od vise boja a od kadife,ispred nje je kolo samo njen brat koji je imao u struku posiroke pantole da bi kod clanaka bile svedene uz tijelo i bijelu kosulju sa crnim prslukom i oko struka pojas slican bensulahu,za koji su bile zadevene dvije kratke puske,iza njih je kolalo sigurno preko 100 cura,izutra je ogrijalo sunce ali kolo i dalje kola nece kaze niko kuci da ide tako se ponavljalo nekoliko godina a onda je sve prestalo,prestalo jer su se braca tada medusobno izdjelila i vise nije bilo takve snage koja bi to organizovala a bogami ni starjesine.Poslije cuveni zetvi na Vukoljinu stanu procuo se Mulanazif Begic,koji pokrece nasu M.Zajednicu i pravi se u Luci skola i Dzamija a prije toga na desetak godina Mulanazif ide u Beograd kod Kralja na razgovore ispred Muslimana istocne Bosne ito dva puta,opcina mu nudi da bude presednik OPSTINE ali on to odbija i kaze nema ovdi Vukoljina stana ipak je bijo kako kazu porota uz sudiju kada su se donosile sutske presude nekome,poslije koristi svoj uticaj i organizuje sa zadrugom Srebrenica otkup sumskoga bilja i svih plodova sve u svojoj kuci na planini koja se zvala kasarna u stvari to i jes bila kasarna koju je on kupijo i prepravijo na svoju kucu.Zadruga je dobro radila i to je puno pomagalo Lucanima i Krusevcima pa i iz daljih sela su ljudi donosili svoje proizvode i prodavali ih.Mulanazif je u isto vrijeme bijo glavni hoda u luckoj Dzamiji,odbornik i clan u opstinskom vjecu u Srebrenici i porotnik u sudu,sjecam se Mulanazifa dobro iso sam par zima u mejtef pred njega,uvijek se oblacijo lijepo,imo je kosulju sa ruskom kragnom i demper takode,crne hlace u pojasu posiroke a kod clanka uske,neke lahke cipele na koje je obuvo kaljace oko pojasa bensulah de drzo pribor za pusenje,bjelu bradu cistu ko snijeg i uvijek urednu,ako bih se neko u selu posvado ili napravijo neku stetu on bi sa jos dva covjeka iso da hi miri ili neki drugi nered bijo u selu.Sjecam se u ljetnom vremenu pred aksam bi se rodaci ljudi iskupili i pricali uz kafu i slusajuci obicno vijesti sa radija kojeg je jedino imao Mulanazif pa ako bih se neko od rodaka naljutijo na drugoga on bi ih uvijek ruzijo i mirijo a uopste nije bilo svada zbog zena ili djece o tome ljudi nisu obracali paznju.

Moje informacije u vezi mene: