KAKO DA OSTAVIM SVOJU VJERU

Kako da ostavim svoju vjeru kada sam muslimanka gdje god da odem!

„Ime mi je Alijeta (Alijeh), muslimanka sam. Prihvatila sam islam prije skoro dvanaest godina. Hocu da vam ispricam pricu o mom prelasku na islam. Živjela sam obicnim zivotom u malom gradu u Njemackoj. O islamu sam malo znala. Nista drugo, osim onog što je stizalo do nas preko vijesti i što sam cula uskoli – da je to vjera Arapa. O islamu nismo razmišljali kao o vjeri, jer je vjera u našem društvu nešto nebitno. U mojoj zemlji ljudi žive za ovaj svijet i ne misle o buducem svijetu. To je tako bilo dok nisam upoznala skupinu muslimana, što me je privuklo da saznam više o islamu. Pocela sam izucavati Kur'an i ulaziti u rasprave sa muslimanima. Željela sam saznati sve o ovoj lijepoj vjeri. Potom sam pocela sama isprobavati neke od islamskih propisa, da vidim da li je to moguce obaviti ili ne. Postila sam i klanjala kao muslimani.

Pocela sam razmišljati o smrti i kako cu stati pred Boga, dž.s., koji će me pitati zašto nisam prihvatila islam? Šta bih Mu odgovorila? Odlucila sam prihvatiti islam, pa su me obavijestili da se trebam okupati. Okupala sam se i izgovorila šehadet – ovu lijepu riječ koja je osnova islama. Od tada sam počela redovno obavljati namaz, naučila sam Fatihu i Ihlas i sve ono što je neophodno kako bi se namaz mogao obaviti. U početku nisam nikoga obavijestila o svom prihvatanju islama, ali sam to kasnije uradila. Medjutim, nisam bila pokrivena jer je to za mene u početku bila teška stvar. Ljude u Evropi ne brine toliko tvoje vjerovanje koliko ih brine tvoje odijevanje i spoljašni izgled. Porkrivanje je, naravno, nešto veoma čudno za evropsko društvo i puno im skrece pažnju.

Jednog dana sam pričala sa svojom prijateljicom na fakultetu i ona je, pričajuci o muslimanima, rekla: „Oni nisu ljubazni, ne znaju ništa o životu na ovom svijetu“. Pa sam joj rekla da sam ja muslimanka. Ona me je začudjeno pogledala i rekla: „Ne djeluješ mi tako! Ne izgledaš tako!“

Tada sam shvatila mudrost nosenja hidžaba: treba da se pokrijemo kako bi se znalo da smo muslimanke. Pokrila sam se, i to je teško palo mojoj porodici, jer moja porodica nije pridavala neku pažnju vjeri, pa su ih komšije i rodjaci poceli zapitkivati: „Šta to radi vaša kcerka? Zašto se tako oblaci?“ Zato sam sa svojom porodicom imala žestoke rasprave oko odjece.

Postala sam meta uvreda. Na ulici su mi govorili: „Idi u svoju zemlju! Nema tebi mjesta ovdje.“ Jer po njima, islamu nema mjesta u Njemackoj.

Nakon kraceg vremena otkako sam prihvatila islam udala sam se za muslimana iz Egipta, i to još dok sam bila studentica. Nakon toga sam okončala svoje školovanje i stekla zvanje magistra. Dobila sam dvije kćerke, uz Allahovu, svt, pomoć. Kada nas je Allah, svt, opskrbio drugom kćerkom pocela sam razmisljati o njihovom odgoju. Njemacka sredina ne odgovara, bit će izložena mnogim problemima, a željeli smo da naše dvije kćerke sačuvamo ovih problema, pa smo odlucili da ih odgajamo u Egiptu, medju njihovom muslimanskom porodicom.

Ali nije mi ni tamo bilo lahko, naišla sam na loše ophodjenje ljudi u Egiptu. Vidjela sam da me mnogi jos uvijek gledaju kao da sam nemuslimanka. Govorii su mi: „Sigurno si prihvatila islam radi svog muža, pa kad se ponovo vratite u Njemacku skinut ceš hidžab i neceš više klanjati niti postiti, jer se ti na to nisi od malena navikla, kao mi“. Na te prigovore sam odgovarala: „Kako da ostavim svoju vjeru, ja sam muslimanka i bit cu u islamu gdje god da odem, to nema veze sa zemljom u kojoj se nalazim“.


Nažalost, nisam našla egipatsko društvo onakvo kako sam ga zamišljala, jer sam zamišljala da cu naci muslimane koji su za primjer ostalim ljudima. Ali sam našla da ima i onih koji su zaludjeni Evropom i slijede je u mnogim stvarima, trce za modernom odjecom i frizurama, traže šta je to novo. Kada sam prihvatila islam i pocela nositi hidžab mislili su da cu ostaviti fakultet, ali sam ja nastavila i stekla zvanje magistra, a to je zato što islam podstice na izucavanje i ucenje. Preko interneta sam rasirila pricu mog prelaska na islam i svake sedmice mi stižu pisma iz cijeloga svijeta: Amerike, Singapura, Evrope, Pakistana...

U tim pismima me pitaju o prihvatanju islama; da im ispricam svoje iskustvo u islamu, i time osjecam da cinim nešto korisno.

Najljepše nešto na ovom svijetu jeste da imaš cilj. A najljepši cilj u kosmosu je da spoznaš svog Gospodara. Zar nas On nije stvorio i zar se necemo Njemu vratiti?“