Bilo je rano proljece 1993 godine. Kopneni konvoji sa pomoci za Srebrenicu u to vrijeme jos uvijek nisu poceli stizati. Bilo je to najgore vrijeme u Srebrenici. Glad se mogla primjetiti svugdje. Pri tome Srebrenica je bila izlozena granatiranju i stalnom bombardovanju malih poljoprivrednih aviona koji su bacali i improvizovane bombe. Te bombe su bile gore od ostalih.Imale su jaku detonaciju,a krateri koji su ostajali iza njih bili su ogromni.Kao svi u gradu ni moja porodica tada nije imala hrane.Jeli smo jednom na dan.Onako sredinom dana oko pola dva. Bilo mi je tesko sjediti u stanu,gladan. Mama je tog dana otisla na selo kod nekih rodjaka. Pomoci ce im u obradjivanju zemlje da bi joj dali hranu.A ponijela je i svoj nakit.Mozda se sta proda.Meni je konacno otac dozvolio da izadjem sa starijom sestrom malo na ulicu. Sestra je tada bila tinejdzerka a ja kao dijete samo sam joj smetao.Ipak nije mi dala da se odvojim od nje.U jednom momentu vidio sam mamu na nekih 150 metera kako ide prema nama i nasem stanu. Bilo mi je neopisivo drago.Ne znam da li zato sto sam pozelio mamu,zato sto je ona prezivjela kisu granata ili zato sto mozda nosi hranu pa cemo konacno imati barem dva obroka dnevno.Kao i svako dijete potrcao sam prema mami.Nije me primjecivala i bilo mi je drago.Iznenadit cu je.Medjutim vidio sam kako ljudi bjeze u haostore.Cuo se zvuk aviona.Okrenuo sam se iza mene nije bilo nikog,pogledao sam opet u pravcu mame,ni nje nije bilo.Instiktivno a nepromisljeno sam poceo trcati prema mom haustoru i nasem podrumu.Dakle trcao sam nazad.Nije bilo traga ni sestri koja je malocas tu bila se velikom grupom svojih vrsnjaka.(Kasnije mi je ona pricala de me je dozivala iz jedne zgrade i da je pokusala da potrci prema meni,ali joj prijatelji nisu dali izaci na ulicu.)Trcao sam prema svom haustoru.Avion je letio jako nisko i isao prema meni.Nadlijetao je glavnu ulicu.Koliko je nisko letio,znam da sam mu jasno vidio zice koje su spjale po dva krila na bokovima aviona.Nikog nije bilo na ulici osim mene.Ja sam trcao i bio sam jako blizu svoje zgrade.Odjednom oko mene se pocela dizati prasina.Avion je pucao na mene.Ne znam sta sam tada mislio,kako sam se osjecao,samo sam htio doci do haustora.Rahmetli otac je bio na balkonu i govorio mi nesto.Nisam ga razumio,ali sam zelio jos vise stici do naseg sklonista,radi oca.Da se ne bi ljutio.Uspio sam,u sklonistu su me svi sa nevjericom gledali.Sjecam se otac me zagrlio i poceo plakati.Nije ga bilo stid plakati pred svim susjedima iz komsiluka koji su bili u sklonistu.
Mama je tog dana donijela 15-tak kilograma zobi.(zob-hrana za konje slicna psenici).
Svaki naredni put kada se zacuo zvuk aviona ja sam se gubio,padao u nesvjest.Groznica me tresla.Pri svakom narednom bombardovanju imao sam temperaturu.Bila je to neka fobija.Nekoliko puta sam zbog toga isao i u bolnicu.
Ni danas mi nije bas ugodno cuti zvuk aviona.Nije to strah.Jednostavno neugodnost.
Znam da nikada necu otici u Australiju ili na Americki kontinent,osim brodom.
Djecak iz Srebrenice
_________________
„Koliko veliki broj dokaza ima na nebesima i na Zemlji, a ljudi pored njih ne razmišljajući prolaze i okreću glave.“ ( Jusuf: 105. Kur'an )
Nema komentara:
Objavi komentar