2. lis 2008.

STARA VREMENA



STARA PRICA

Ujedno ti se zahvaljujem što si me odveo u naša sela koja su nekada imala svoju dušu, svoj život, svoju ljepotu.

Tvoje priče su me podsjetile na vrijeme kada sam sjedio na sijelu negdje u ćošku kraj banjice, u dugim zimskim noćima.Uživao sam u pričama prisutnih i radovao se komadu tikve koja se pekla na ognjištu pod sačem, a miris se širio po cijeloj kući. Podsjetio si me na vrijeme kada sam đedom išao u koljebu da čuvam kukuruze uveče. Uživao sam udarati u šinu i halakati, plašiti međede i jazavce. Podsjetio si me na... Ah, koliko toga ima vrijednog i lijepog. Ali je najlješe to, što je to naše.

Živ i zdrav bio i još puno nam priča napisao!
Običaji u mom selu

Luka je naseljena mahom ljudima iz Srbije. Ja ću malo napisati iz djetinjstva šta sam zapamtio i koliko se mognem sjetiti priče od očeva amidže Avde, koji je umro one večeri kada je Adil Sulejmanović oženio Zemku iz Kruševdola. Oni su sada, vjerovatno, đedo i nena. Avdo mi je prenosio svoja sjećanja dok smo čuvali mal. Imo sam sreću da čuvam sa tako dobrim čovjekom.

IKAN


Avdo mi je često pričao o svom ocu Ikanu. To je moj prađed. Imo je običaj da kaže:
- Eeee, moj otac Ikan je bio poslednji čovjek u Šabanovićima, koji je mogao da naredi svakome u porodici. Jes, vala, i u cijelim Begićima.
- Kako je on izgledao? De mi malo pričaj Avdane!
Zamolio bih Avdu, kada smo imali dovoljno vremena.
- Hocu, sinko! Ja volim o njemu da pričam. Da ne bih zaboravio, a da to neko mlađi zapamti.
Avdo je priču pričao ozbiljno, sa ponosom, svečano.
- Ikan je uvijek sjedio na minderu, na dušeku koji je bio zastrt zelenom čohom. Imo je crne široke čakšire. Uvijek je nosio bijelu kosulju, koja je imala malu krgnicu. Bensulah je nosio sa džepovima. U jednom džepu je držao šajbok, a u drugom duhansku kutiju i kresivo. Maramicu je uvijek nisio zadjevenu za bensulah. Imao je najvišu lulu. Svi ispuše po dvije lule duhana, a Ikan bi i dalje pušio prvu. Eh, nije stio pušiti svakaka duhana. Naručivo je duhan iz Studenca. Iz malog sela Peći.
Bio sam radoznao, pa bih ga priupitao:
- Kako je Ikan izgledao?
Malo se odmorio Avdan, a onda nastavio:
- Eeee, moj, sinko! Bio je visok i vrijedan. U starosti imo je veliku, do pojasa ko snijeg bijelu bradu,kratke a guste brkove. Povazdan bi sjedio na minderu i zaglađavo bradu i brkove. Pio bi kahvu i šerbe sa upaljenom lulom. Pred njim je uvijek zimi morala biti puna mangala žara.
Malo je zastao, odmorio se i nastavljao pripovijedanje:
- Nikada nismo večerali dok i poslednji ne bi klanjo. Onda posjedamo i čekamo da nam naredi šta će ko sutra raditi. Niko nije smio otići na sijelo, prije nego dobije zadatak šta če raditi narednog dana.
Pogledao me da se uvjeri da li ga pažljivo slušam, a onda bi nastavio:
- Ikan bi često mijenjao među članovima porodice posao. Jedino nije mjenjo kućnu stopanicu. To je morala biti najbolja kućanica među ženskinjem u kući.
Uplašio sam se da ne prekine pričanje, pa sam ga pitao:
- Jeste li morali postiti?
Avdo me pogledao, malo iznenađeno, a onda je dodao:
- Kako da nismo! Za to te niko nije pito ništa,samo te zovnu na ručak izjutra.
Želio sam saznati što više detalja, pa sam upitao:
- Jeste li imali sahat?
Odmah je nastavio priču:
- Kakav sahat? Stopanica ustane kada zapjevaju prvi horozi. Skuha po dvije pite i ispeče, dok zapjevaju treci horozi. Tada se ručalo. Kada zapjevaju četvrti nema više jesti i piti. Na teraviju smo išli svi. Klanjalo se u Begićima u nečijoj kući, onda u Mujićima i još ponegdi, sve dok nismo napravili džamiju. Svaku veče je bilo sijelo. Svi glavni ljudi u nekoj kući. Mumin se posebno spremi za doček sijeldžija. Gledao sam po tri mangale žara se pripreme. Izaberu najbolji duhan uz Ramazan i najbolje suho meso, jabuke, kiseli kupus, krompir. Po svunoć se jede a udan stari spavaju, bogami zimi. Ljeta su bila malo teža za sve. Pamtim ja dva puta kada je ramazan bijo uz koševinu.
U Avdino doba u Luci je bilo po desetak starih ljudi koji su obavezno sa dovom zasjecali brade,to je bio znak da se dotični počinje pripremati za sledeci svijet.

Moja sjećanja ramazanskih dana.


Ramazan se isčekivao sa posebnom radošću. Bilo je više razliga. Tada smo i mi djeca, nekako, postajali ozbiljni i reko bih u tim danima brže smo sazrijevali. Međusobno smo se takmičili, ko će više dana postiti. Odrasli se posebno pripreme. Uz Ramazan nastoje da ne budu srditi ni prema kome pa ni prema nama djeci. Pred Ramazan bi glavni ljudi nešto se dogovarali u kući Mulanazifa Begića, koji je bio hodža u našem selu. Uoči Ramazana zamiriše svo selo, svaka kuca. Običaj je bio, uz ostalo, da Halva obavezno zamiriše. Prva veče teravije džamija bude prepuna. Kasnije se mi djeca osipamo. Krademo se i idemo negdje na sijelo, mahom kod Arifa na Poravan.
Svaki dan posta, cijelo selo čeka ezan, da se omrsi. Iako su rijetki imali sahat, niko se nebi omrsio dok se ne cuje glas ezana Mulanazifoa. Djeca bi se iskupljala, da čuju ezan i jave u svoje kuce.
Sijela ljudi sa teravije se uredaju, svaku veče sijelo je bilo kod drugoga covjeka. Mulanazif je bijo glavni, kod njega je bilo prvo sijelo, onda redom po starini: Hakija, Huso, Selman, Memiš, Sulejman, Salih, Mujo... Jedna soba ili obadvije se pripreme za sijela. Iskupe se findžani i najbolje što se ima za tu veče. Posebno je iftar.
Ispod prozora sjede hodža i još dva čovjeka, mahom Huso i Mujo Mujic ili Memis. Sa strana se poredaju ostali. Nije bilo kreveta pa se sjedilo tako da se poravni. Na sredinu sobe stiže jedna mangala sa žarom, a pred hodžu i njemu bliže druga.
Ljudi se smjeste, te malo raskomote a onda počnu da pale svoje lule i čibuke. U mangali se obavezno nađu mašice za pripaljivanje duhana. Neko započne neku šalu. Bio je to događaj koji se desio u bližoj ili daljoj prošlostii. Šale su mahom bile poučne. Često bi se sluzili i starim provjerenim uzrecicama i poštapalicama.

HALID


Sijela uz Ramazan nisu mogla bez Halida Zejnilovića. Po njega šalju nekog mladića,koji je siguran. Dok Halid ne dođe, njemu se napravi mjesto gde da sjedne. Obavezno mora biti malo visočija stolica radi guslanja. Halidova pojava na vratima ulijevala je veselje medu sve prisutne. Halid je bio ljepuškast, nasmijan i uvijek raspoložen. Poslije šerbeta i kahve čulo bi se:
- Dede, Halide, počni! Ali vodi računa: Halil nesmije poginuti.
Halid posluša prisutne. Namaže smolom gudalo. Popije malo studene vode. Obriše čelo, pa počne zagrijavati gusle i prilagođavati ih za uho prisutnim. U njegovim pjesmama morao je biti prisutani Halil i Mujo, Omer i Ajka,Tale Ličanin i Tanković Osman ... Halid iznenada lijepim glasom uz gusle počinje pjesmu a medu preko trideset ljudi cuje se samo Halidov glas. Posluga kućna radi samo što mora ali bez glasa. Samo ocima se svi sporazumjevaju. Halid bi pjevo oko dva sahata i kada se vidno umori, hodža je imao najbolji osjećaj za to, on bi reko:
- Dosta je! Odmori malo!
Halid pronađe pogodno mjesto u pjesmi za prekid i stane sa pjevanjem. Tada domaćica donosi šta je pripremila da počasti goste. Halidu se izdvaja prvom i najvise. Njemu ne smije faliti ništa. Pale se ponovo lule i cibuci. Domaćica iznosi pripremljene gostive za probrane ljude. Među ljudima se povećava znatiželja. Šta ce biti u pjesmi? Hoce li Halil zapasti u tamnicu? iHoće li osloboditi ropstva sestru Ajku?
- Hoće, ako ja uzivim!
Našali se Halid, pa se opet napi vode iz dubokog bijelog loncica. Dok bi pjevao nije jeo suho meso. Kaže, radi glasa, ali ga je zato čekalo za dvojicu poslije pjesme. Pola sahata ljudi bi pustili Halida da se odmori, a oni bi pričali o raznim događajima iz proslosti. Često je bilo i šala na racun nekog od prisutnih, kako je i gdje prije ašikovao. Ta tema je bilo zanimljivo svima. Svi su to prošli i rado se još toga sjećaju.
- Eh, Halidaga,jesili se odmorijo?
Upitao bi neko iz prvog reda ljudi. Hodža bi odmah dodao:
- Dede, sokole! Hajde da vidimo!
Halid uzima gusle i ponovo gudalo popravlja smolom i prilagodava zvuk za slušanje. Svi prisutni šute i slušaju. Kada Halid pjeva svi ga gledaju, kao da ga očima slušaju. Ako Halilu ne ide dobro u borbi, onda bi se lica svih narštila. Čim Halilu krene bolje i lica bi bivale veselija. Halid se ponekad našali kroz pjesmu na štetu Halila uz osmjeh. Odmah nečija lula zaprijeti Halidu. Sve su to bile vesele sale. Halida su zvali da pjeva za Radio-Sarajevo, ali bez radnog staža i zbog toga je odbio ponudu. Poslije dugoga pjevanja, Halid spusta gusle i kaže:
- Za ovu noć je dosta!
Obično, Selman Begić uzima gusle i dariva ih sa 500 dinara. To je novčanica papirna, zelena. Za 300 dinara se kosilo dan. Ostali ljudi podrže Selmana i tako Halid prođe dobro. Slušao sam kada prica da je znao uz Ramazan zaraditi po tri dobre plate. Bajrami su bili poslastica, ali u toj radosti bilo je i tuge. Kada se završi Bajram namaz, ljudi prilaze jedan drugome, grle se i placu. Kada se malo priberu, neko bih rekao:
- Bože, mili! Ko li od nas nece biti ovdje s nama sledeći Bajram?
Sve ljude iz pokrajina, a posebno iz Krusevdola, bi oni bliži oko džamije pozvali sebi na ručak. Nije niko smio otići iz sela, a da nije rucao kod nekoga. Hodža bi znao koliko ima ljudi pa bi ih prije nekako rasporedio. Napravio bi raspored ko će koliko pozvati ljudi, ali da se to ne zna, da bude spontano. Pricu sam na kraju skratio, ali me lijepo posjetila na lijepe dane. Rahmet svima koje sam spomenuo i one koje nisam. Da im Allah podari lijepi Dzenet.

Nema komentara:

Moje informacije u vezi mene: