28. tra 2008.

RADAVA 25 Avgust 1988 god.




Huso Zimic iz Purtica,sacuvo je dosta slika iz svoje mladosti pa sam ja preuzo od njega ove dvije veoma zanimljive koje me posjecaju na nas zivot u nasim selima.
Ove slike govore sve tako da ja nemam potrbe da nesto posebno pisem,slike su snimljene u Radavi 25 avgusta 1988 god.

Rekoh:Dobri ti volovi bili Huso,eh ako nisu mogli po noci dovuci balvan od kubik onda i nevaljaju,znas mi smo tamo radili nocu a spavali danju.Dan je bijo manje placen.

26. tra 2008.

MOJ PRVI OMLADINSKI TEFERIC ???



LJeskovik i pogled na Karacic brdo.

Pred sedamdesete godine,
jos nisam punoljetan ali pokusavam da budem i tako se prikljucim jednoj grupi momaka koja ide na teferic Drinom [camcem]na Karacica brdo.Znam da je bilo proljece i da medu nama imaju samo dvojca koja su punoljetna,ukupno nas ide 9 Lucana a vozi nas Salko Sejdic koji je tada imao najbolji i najbrzi camac na Drini.Dogovor je da idemo do Prohica a dalje se ide pjese,vozeci se niz Drinu,dogovori padaju da se kupi alkohola u Prohicima i ja vec u putu odlucujem da se izdvojim iz te grupe i ako nikada ranije nisam isao dole na bilo koji teferic, ali znam da imam u Klotivcu rodaka i rodica pa mi nece biti tesko da nadem drustvo za Karacic brdo.Nasim dolaskom pod Klotivac ja zahtjevam da mi Salko stane,jer jacu tu da izadem i ako su mi sugerisali svi da se ne izdvajam moja odluka je bila konacna.Izlazim iz camca i raspitivanjem dodem do kuce mojih najbolji rodaka gdje ima i moja rodica Hasa koja je tek djevojka,blizu nje i Nedziba sa kojima ce mi posjeta Klotivcu i Karacic brdu biti lijepo zapamcena.Poslije rucka,krecemo na Karacic brdo,ima nas veca grupa i toga dana upoznajem prvu djevojku u svom zivotu iz Klotivca.Dan je bijo suncan,naroda mnostvo,cura sa svih strana,ja se osjecam jako dobro i ponosan sam na svoju rodbinu iz Klotivca na sviju a ima ih dosta.Par puta se srecem u toku dana sa mojim drustvom iz Luke,koji su odma u pocetku bili vidno pod alkoholom,dan se zavrsava i okupljamo se da svi idemo u Klotivac,opet se plan mijenja upravo zbog alkohola i vecina odlucuje da idu u Prohice u prodavnicu da se podmire,rakijom i cigarama ja se ponovo izdvajam i sa mojim rodicama i tek upoznatom djevojkom krecemo u Klotivac.U Klotivcu je trebalo da bude sjelo organizovano vani,sto nam je svima odgovaralo,poslije vecere moj rodak Asim kaze Hasi,nema sjela zabranila policija,nemoj niko da mrda iz kuce,jedino ako hocete mozete otici na sijelo kod Nedibe moje druge rodice pod uslovom da Amir nece nikuda izlaziti,odgovorila je potvrdno Hasa a meni kaze bice ti i cura,tako smo vece proveli kod Nedzibinih roditelja na sijelu,bilo nas je dosta i lijepo je vece protekla uz neobicnu tisinu.Svi znaju po odlasku sa teferica,sta se desavalo sa Lucanima samo neznam ja.Meni nisu htjeli da kazu jer su me na taj nacin zastitili da budem na sigurnome,jednostalno su me cuvali kao svoga clana porodice i to su pravi rodaci.Drugi dan svice,treba da idem Drini na dogovoreno mjesto,tada mi rodica Hasa kaze da se promjenijo plan i da ce Lucki camac doci na mjesto zvano Mocila sto meni nije bilo bitno.Krecem od rodaka a samnom idu i dvije moje rodice i moja djevojka u pratnji po izlazu iz sela one stadose pa me pitaju znamli sto nije bilo sijelo sinoc,na moj odgovor kako cu ja znati,dobivam objasnjenja da su Lucani pijani napadali koga su sretali te da za malo nije doslo do vecega belaja i da su obrukali Luku.Ja sa iznanedenem slusam sta mi pricaju i tada mi je bilo posebno drago i bijo sam ponosan sto imam tako dobre rodake i rodice,jer nesumljivo bi bijo sa ostalima da nije bilo njih.Kada se Salko pomolijo niz Drinu moje rodice i lijepa devojka poselamili smo se,one su otisle kuci a ja prilazim Drini,nigdi nikoga nema,Salko prilazi kraju i baca mi lanac da svezem camac a onda opet iznenada iz sume izlaze ostali Lucani koji su se previse slobodno ponasali u svom putu prema Klotivcu.Momci se smiju i sjedaju u camac a Salko pita jednog od njih,vidisli taj plavi dzemper na sebi u sviju ce vas biti takva leda,znateli i jesteli svjesni sta ste uradili,za kratko nasta tisina,Amire jesili i ti bijo sa njima,nisam odgovorih nekako spontano brzo,vidjelo se da sam zadovoljan sto nisam bijo sa ostalim,sretan si znaj sigurno,nije mi cudo za ovu djecu ali ova dvojca zar nisu trebali da vas cuvaju,da vas pravilno upucuju,Salko je bijo i osto dobar covjek i tako dolazimo pod Luku,kako se izlazi iz camca tako se odvajaju male grupe koje ce odma od kuce krenuti put u svijet,ja idem sa Salkom i on mi usput prica sta ocekuje da ce ovi preziviti i kakve hi kazne cekaju.Dolazim kuci i odma spavam ali ubrzo cujem galamu,neki ljudi su dosli kod moga rahm.oca i komentarisu sta se desilo te vidim da je moj otac ljut na mene, kada mu moja mati rece da jedini ja nisam bijo u tom kolu on nevjerova nego ude pame probudi i pita sta je bilo i jesamli ja bijo sa ostalim i zasto nisam bijo,kada sam mu objasnijo vidijo sam da je veoma zadovoljan zbog toga i zahvalijo se nasim rodacima sto su me cuvali.Momci krecu jedni u Mostar,Dubrovnik,Korculu ali brzo ih policija nalazi i dovodi u Srebrenicu,javno sudenje i jedino je takvo bilo njima kako ja pamtim u Osatu ispred skole,sve bilo onako kako him je Salko reko cak i gore.Ovo sam dobro zapamtijo i ovdi sam izbjego namjerno cinjenice bar 80% ali i ovako posjeca da se covjek mora bar prirodni zakona pridrzavati gdje god bijo.

25. tra 2008.

KAKO JE BILO PRIJE 50 GOD.



Luka prije 50 godina

Luka je krajnje selo Srebrenicke opcine prema Zepi,na kraju moga pamcenja imala je oko 80 kuca,nalazi se medu brdima,Hum,Borovac,Gradac JASIKOVICA i Klis,ispod sela protice Drina a Iznad sela nalazi se planina.Luka je gusto naseljena sa gradevinama od Drveta i kamena.u selu uspjeva skoro svako voce koje uspjeva u BIH tako su bile poznate Lucke sljive.Stocarstvo je bilo jedini izvor novcani prihoda.Lucani su zivjeli iskljucivo od poljoprivrede i stocarstva.Ja se sjecam od 1955 god. na ovamo u tim kasnim godinama u Luci je bila svaka kuca pokrivena drvenim krovom (sindrom) koja se sastojala od kamenog suhog zida (podrum) a iznad podruma je bilo sve iskljucivo od drveta,kuce su imale mahom dvije sobe na jednoj polovici a na drugoj ognjiste gdje se spremata hrana i kada je lijepo vrijeme oko ognjista bi se dugo sjelilo.Svaka kuca je imala ulazna i izlazna vrata.U Luku se tada moglo doci jedino pjese a jedini nacin da se nesto dotjera u selo je bijo sa konjima sto znaci da je u Luku bilo moguce doci jedino konjskim putem sa svake strane.


Poslije drugoga svijetskog rata u Luci se odma napravila osnovna skola i Dzamija koje su jedino bile pokrivene sa crijepom.Za gradnju Dzamije MZ Luka je imala dosta problema pa je zbog pomenute Dzamije nas efendija Idriz robijo 4,5 godina zatvora a moj amida Adem 6,5 u Tuzli i Foci.LJudi su se puno vise postovali nego danas,posebno stariji.Sjecam se sjela stari ljudi jer mi je to bilo poslastica da se kao djete nekako nadem u njihovu sjelu i slusam razgovor stari ljudi, sto mi je sve to skupa bilo zanimljivo.Kada je ramazan ili u zimskom periodu,sjela su bila instiktivno po nekom redosledu,kada se sjelo zavrsava neko bi uvijek od prisutni rekao sutra sjelo kod mene i tako bi bilo,medu njima bilo je i par ljudi koji su do zadnjega dana nosili crne caksire (gace) zatim bijela kosulja sa malom kragnom i preko crni prsluk oko pojasa bensulah od crvene kadife koji je imao depove za novcanik,za kutiju duhansku za cakmak i kresivo sa trudom za palenje vatre.Stari ljudi su imali duge brade,koje su zasjecali sa dovom i kada pusti bradu to je bijo znak da se sprema za drugi svijet i od tada bi bijo puno vise postovani u svom drustvu i okolini.Vjerujte da su tada stari ljudi bili puno uredni i cisti nego danas obicni da nekazem i stari ljudi,brade su bile posebno fino uredene ugladene, imale su stalnu njegu vlasnika.


Kada bi ljudi dosli na sjelo,ispod prozora posjedaju stariji i efendija a sa strane ostali,nije bilo kreveta samo duseci rucno radeni od vune domace ,na sredinu sobe malo blize starim ljudima bi se postavljala Mangala koja je bila puna bukova zara,da soba bude ugodnija za sjelo i da se lakse pale lule i cibuci,zar bi so tokom sjela dva-tri puta promjenila.Tokom sjela pricalo se cesto ozbiljne stvari ali su znali i da se sale,sjecam se jednom u mojoj kuci Memisago rah. kaze E-jah jah-jah a Huso rah.na-hajr sokole sta si sanjo,EH-kad bi smijo pricati,

svi malo zastase a on opet Eh-jah a Huso insala reci sta je god, njegov brat rah.Mulanazif, pusti Huso cotiju,a Memisago uh-uh-uh nahajr opet Huso,on je bijo nestrpljiv a Memisago i poce, moj brate sanjam ja u nekoj lijepoj basci,aferim Husoce nestrpljivo,pa sve cvijece oko mene,kad odjednom prelijepa devojka naide pa pravo meni, a ja odmah prijonu na posao a Huso ce e- pa masalaah, Mulanazif dodade ehe - hhe-he jedino mu je jos to ostalo samo jos moze sanjati a onda se svi pocese smijati,ljudi su izmisljali cime bi se i druge nasmijali,bilo je milina njih slusati i biti prisutan u tom sjelu.Ako bih se neko zavadijo odma su tjerali da se zavadeni pomire. a niko radi zena nije imao obraza da komsi nejde ili ne govori sto su him zene posvadane na to se uopce nije obracala paznja.

Nisam cuo da neko zna zasto selo nosi takvo ime Luka,ali od prilike znamo kada je naseljeno Muslimanskim stanovnostvom,u Luku su dosle porodice uglavno iz Srbije iz Hrastista,JAGOSTICA I Uzica,nas otac svih Begica BEGO je dosao iz Uzica 1776 god.nastavicu.

24. tra 2008.

DRINA ME NOSILA U SMRT.


ZIVA DRINA?

Bijo sam tek poceo cuvati ovce,sa nekim ko je bijo stari od mene pod uslovom da hoce da ja idem sa njim,jer se morao brinuti i o meni.Doslo je ljeto,sezdeseti godina,cuvam stalno sa mojim dajdicem Ismetom,pored Drine,nije nam dosadno te godine splavari su svakodnevno splavili gradu Zagrdenjom ispod Luke.Ucime Ismet svaki dan da plivam i poceo sam da se odrzavam na povrsini,ali jos uvijek nesmijem u dublju vodu ni u potoku.Jednoga dana,dotjerali smo ovce Drini pod Velike stijene i krenuli ih u Zapadala,tako se mjesto zvalo,bili smo sigurni da nece daleko otici jer su imale hrane izobilja,a mi smo se vratili Drini Zagrdenj da se kupamo i da gledamo kako se splavi grada taj posao je zanimljiv posmatrati a tezak raditi.Poslovoda je bijo Edhem Delic a radili su mnogi ja se sjecam moga Dajde Mehmeda,Alije i Rizve Delica,Hameda i Hasiba Mujica,Avde Durakovica.Dan je bijo jako topal pa smo cijeli dan bili u vodi i pred vece krecemo po nase ovce,ovaj put odlucujemo da idemo pored Drine do ovaca da ne obilazimo puno,znamo da jedan dijo moramo plivati jer od stijena nemozemo ici kopnom,uspjevamo prici na zeljeno mjesto,fali nam jos par metara,ali bas na tom mjestu struja vode udara u sami kraj gdje formira maticu,valove koji idu pravo u Srbijanske stijene pod neku pecinu i tamo se vide velike nadme,virovi gdje ni najbolji plivac nebih mogao nista uciniti da se spasi.Svjesni smo bejagi opasnosti i moramo se cuvati,Ismet odlucuje da proba prvi i taman kada je prelazijo preko vode koja udara u sami kraj u jedan kamen,tada i njega udara voda i nosi ga ravno u dubine u Srbiju,ja pokusavam da se to meni nedesi,hocu da to nekako mjesto preskocim ali se okliznu i jos gore od Ismeta napravi.Pokusavam da plivam i voda me nosi,znam da cu brzo poginuti,ali se borim za jos koju sekundu,pomazem koliko mogu i ako znam dami nemoze sem Ismeta niko pomoci a njega vise nevidim,znam da je Ismet tada bijo uz Hakiju Delica najbolji plivac na Drini ispod Luke.Voda me nosi i svaki cas treba da upadnem pod pecinske nadme de mi vise nema spasa u jednom trenutku ugleda Ismete kako ide prema meni i vice nemoj da me drzis,nada se pojavi u meni a ja dobi vise snage,u tom casu Ismet me udari u rame a ja potonu i vise neznam de sam,instiktivno pokusavam plivati prema nasemu kraju i izaci na povrsinu,tada jedva uspjevam izronuti iz vode jer sam bijo na kraju snage zbog nedostatka zraka,cim sam dobijo malo zraka,ponovo sam odgurnut sa povrsine i opet sam na nekom mjestu de neznam,cekam svaki trenutak udar u stijene,cini mi se da nas je voda snijela vec Zagrdenj,beskonacna borba za moj zivot jos traje,ponovo sam na povrsini ovaj put cujem Ismeta da mi vice neboj se,nemoj me dodirivati,tada me uzo sa strane za ruku ili tacnije mozda za rame,malo me povukao kraju i ponovo gurno prema nasoj strani,vidim prvi put da sam blizu kraja ali i blizu par metara ako tu dodem opet je kraj za moj zivot,snage vise nestalo a Ismeta ugleda da izlazi iz vode,meni vice hajde jos malo,voda mi samo sto nije pocela da se ulijeva naa usta,nemam snage da ga zovem,vise se ne borim da neodem niz vodu,sada se borim samo da budem jos koji trenutak na povrsini,Drina je bila brza nije bilo jezero,divlje vode.Voda me slucajno prinosi kraju i ponovo me pocinje da odvlaci prema dubini,ja poslednji put trazim od Ismeta pomoc,ali ovaj put samo pogledom,tada Ismet svaca da se ja nemogu izvuci,skace i pruza mi neko drvo kojim me privuko kraju i tako me spasijo od sigurne smrti.Izaso sam na kopno i samo se malo odmorijo,Ismet me nije nista pitao samo je u mene netremicno gledao.Kada sam se malo pribro onda sam se uplasijo puno vise nego dok sam bijo u vodi a Ismet me pita pa sto ti neizide iz vode kada si bijo priso samom kraju a ja mu kazem nisam vise mogao,nisam imao snage.Brzo smo tada obisli i pronasli ovce te ih zajmili kuci,kada smo dosli u Gvozd pojavila se i mjesecina niz Hum a ja sam bijo radostan jer sam ponovo ziv,tada smo culi glasove sa Gocina brda posli da nas traze,dugo godina nas dva smo se voljeli kao braca i stalno smo bili skupa,mnoge tajne cuvamo i sada iz Luke,razliciti putevi odvedu ljude razlicitim pravcima,ostane ti samo sjecanje na mlade dane.

22. tra 2008.

JA SAM TVOJA MATI.


MUDROSTI.

Nakon dugog izbjegavanja i odugovlačenja, sine, tvoja jadna mati ti šalje ovo pismo. Napisala ga je u više navrata jer su je suze prekidale. Ali, zaustavila je suze, a srce joj je zadrhtalo pa je napisala: Sine moj, nakon ovog dugog života vidim da si odrastao čovjek savršenog razuma, određenih emocija. Moje pravo kod tebe je da pročitaš ovaj papirić, a ako hoćeš, možeš ga nakon toga pocijepati isto onako kao što si pocijepao moje srce u djeliće.

Prije dvadeset i pet godina, sine moj, najsretniji dan u mom životu bio je kada mi je doktorica rekla da sam trudna. Sine moj, majke dobro znaju značenje ovih riječi. One su pomiješane sa radošću, veseljem i početkom tegoba, slabosti i psihičkih i fizičkih promjena. Nakon ove radosne vijesti ja sam te nosila devet mjeseci u svom stomaku. Ustajala sam teško, spavala isprekidano, teško sam mogla jesti, a još teže disati. Međutim, sve to nije umanjilo moju ljubav i radost prema tebi. Naprotiv, ljubav prema tebi povećavala se svakim novim danom i sve više i više očekivala sam i željela tvoj dolazak.

Nosila sam te, sine, i prelazila iz slabog u slabije stanje. Bolovi su se povećavali, ali ja bih se radovala tvojim pokretima. Radovala sam se što si postajao sve teži i veći, iako mi je to bio težak teret.

Bila je to dugotrajna patnja nakon koje je došlo jutro iza jedne isto tako mukotrpne noći u kojoj nisam oka sklopila. Te noći mi se tijelo nije smirilo ni na trenutak. Osjećala sam teške i nesnošljive bolove. Obuhvatao me strah i trepet. Stari o kojima jezik ne može govoriti. Bolovi su me savladali do te mjere da više nisam mogla ni plakati. Ispred sebe sam gledala smrt u više navrata. Sve je tako bilo dok ti nisi došao na ovaj svijet pa su se moje suze pomiješale sa veseljem tvoga plača. Svi moji bolovi su nestali, a rane zacijelile jer sam pored tebe zaboravila na sve muke i bolove. Sagnula sam da te poljubim prije nego te je posula prva kapljica vode.

Sine moj, prolazile su godine tvoga života a ja sam te nosila u svom srcu. Kupala sam te i prala svojim rukama. Moje krilo bilo je za tebe postelja. Moja prsa bila su izvor tvoje hrane. Noćima sam bila budna kako bi ti spavao. Danju sam se patila da bi ti bio sretan. Moja najveća želja bila je da vidim tvoj osmijeh. A najviše bi me obradovalo kada bi zatražio od mene da učinim nešto što će tebe razveseliti. To je bio vrhunac moje sreće.

Prolazile su noći i dani a ja sam bila poput poslušne sluškinje koja je stalno radila. Poput dojilje koja nije prestajala dojiti. Radila sam bez odmora. Molila sam za tvoje dobro i uspjeh i nisam to zaboravljala. Pratila sam tvoj napredak svakog dana sve dok nisi odrastao u mladića. Na tebi su se pojavili znakovi odraslog muškarca. Ja sam opet pohitala na sve strane da ti pronađem ženu koju si ti želio.

Došao je dan tvog vjenčanja, približio se trenutak tvoje svadbe. Moje srce se cijepalo, a suze su mi potekle. Radovala sam se tvom ponovnom životu. Ali mi je bilo žao što ćeš se rastaviti od mene. Prolazili su teški trenuci i spore minute. Nakon toga nisi više bio moj sin nego neko drugi, jer te ja nisam takvog poznavala. Nestao je tvoj osmijeh, tvoj glas je utihnuo, lice ti se smrklo. Odbacio si me i zaboravio si na moje pravo. Prolazili su dani a ja sam pratila kada ćeš se pojaviti ili kada ću čuti tvoj glas. Međutim, dani su jedan za drugim prolazili a ti se nisi javljao. Često sam gledala prema vratima, ali ti se nisi pojavljivao. Kada bih čula zvono telefona, ja bih zadrhtala. Nakon toga počela sam umišljati da telefon zvoni. Evo noći čija se tama spustila, dani su postali dugi, ali ja te nisam vidjela niti glasa tvoga čula. A ti si zaboravio na onu koja ti je najbolje u životu služila.

Sine moj, ja ne tražim osim ono najmanje. Podari mi u svom životu barem mjesto koje imaju tvoji najnebitniji prijatelji. Sine moj, učini me svojom mjesečnom stanicom gdje ću te vidjeti bar na nekoliko minuta.

Sine moj, leđa su mi se savila, udovi su mi se iskrivili, bolesti su me shrvale, a bolovi me sve češće posjećuju. Ne mogu da ustanem osim sa poteškoćama, niti da sjedim osim sa tegobama, ali moje srce još uvijek kuca sa osjećajem ljubavi prema tebi.

Kada bih te neki čovjek počastio jednim danom, ti bi ga pohvalio za njegovo dobro djelo i lijep odnos. Tvoja majka ti je učila dobro koje ti ne vidiš dobrim, niti smatraš da možeš da se zahvališ za njega. Ona te je služila godinama i godinama te pazila. Gdje nagrada i obaveza prema njoj? Zar te je do te mjere dovela tvrdokornost?

Sine moj, kad god bih saznala da si sretan u životu, to bi povećalo moju radost i sreću. Čudila sam se jer ti si bio odgajan mojom rukom. Ali koji sam ja to grijeh počinila da sam ti postala toliki neprijatelj kojeg ne možeš ni da vidiš ili da podneseš da me posjetiš? Da li sam ijednog dana pogriješila u svom odnosu prema tebi?

Podari mi barem mjesto među svojim slugama kojima daješ platu svakog mjeseca. Pokloni mi samo dio svoje milosti. A podari mi malo i nagrade. Učini dobro prema meni jer Allah voli dobročinitelje. Sine moj, ja se samo nadam da te vidim i ništa više od toga. Dopusti mi da vidim tvoje smrknuto lice i način na koji se ljutiš.

Sine moj, srce mi se raspalo, suze mi teku, a ti si živ i opskrbljen si. Ljudi još uvijek pričaju o tvom lijepom odgoju, milosti i plemenitosti.

Sine moj, zar te nije navelo srce da se smiluješ jadnoj ženi koju je bolest uništila, a tuga srušila, ženi čije suze neprekidno teku, srce se guši u tuzi, ženi kojoj se kosa u smotuljke umotala, a tijelo našaralo od rana, ženi bez ikoga svog?

Sine moj, evo vrata Dženneta pored tebe su otvorena pa kreni prema njima. Otvori ih sa osmijehom prema mom licu, lijepim pozdravom i radosnim susretom. Nadam se da ću te susresti sa milošću Gospodara moga. ''Roditelj je srednja vrata Dženneta. Ako hoćeš, postavit ću ta vrata ili ću ih čuvati.'' (Bilježi ga imam Ahmed)

Sine moj, ja tebe poznajem iz djetinjstva, poznajem te kad si stasao u mladića. Ti si uvijek tragao za nagradom i sevapima. Ali si danas zaboravio na hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje kaže: ''Najdraže djelo Allahu je namaz u njegovo vrijeme, zatim poslušnost roditeljima, zatim džihad na Allahovom putu.'' (Mutefekun alejhi) Evo ti nagrade za koju ne trebaš nekome odsijecati glavu ili udarati ljude po vratovima. Gdje si ti kada su u pitanju najvrednija djela kod Allaha?

Sine moj, ja te upozoravam da ne budeš od onih koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo u ovom hadisu: ''Teško onome, teško onome, teško onome.'' Pa su rekli: ''Kome, Allahov Poslaniče? On reče: ''Onome čiji roditelji kod njega dožive starost, jedan od njih ili oboje, pa ne uđe u Džennet.'' (Bilježi ga Muslim)

Sine moj, ja se neću nikome žaliti, niti ću govoriti o svojoj tuzi, jer ako se podigne iznad nebesa, i ako otvori vrata nebeska, tebe će pogoditi nedaća nepokornosti roditelju. A na onom svijetu znaš da će te pogoditi velika nedaća. Ne, ja to neću učiniti. Sine moj, ti si još uvijek dio moga tijela, miris moga srca i radost moga dunjaluka.

Probudi se, sine! Sijede dlake pojavile su se na tvojoj glavi. Godine će proći a ti ćeš postati otac i ostarit ćeš. Ali, nagrada je shodno djelu. Ti ćeš pisati svom sinu pismo sa suzama isto ovako kao što sam ja tebi ovo napisala. A kod Allaha će se spojiti parničari.

Sine moj, boj se Allaha kada je riječ o tvojoj majci. Budi sa njom jer je Džennet kod njenih nogu. Obriši joj suze, ukloni joj tugu, ali ako hoćeš, onda nakon toga pocijepaj ovo pismo.
Sine moj, ko učini dobro djelo – čini ga sebi, a ko učini loše – učinit će ga protiv sebe.

* IslamText

20. tra 2008.

HALIDOV MEZAR



Halid Zejnilovic je bijo najbolji lovac kojega je Luka ikada imala,pored toga Halid je bijo jako simpatican covjek i odlicno je sviro i pjevo uz gusle,sjecam se kako je zimi uz Ramazan poslije Teravije pjevo ljudima koji su sa Efendijom obavezno negdi pravili sijelo uz Halidovu pjesmu i razne price i sale.Halid je jednoga petka sezdeseti godina poranijo u lov prije zore,kada je dosao pod Gradine na domak Crnoga potoka u polovini stjena od Drine prema brdu,tu je nesrecno pogino.Obzirom da je bijo u krivolovu zena mu je tek sedmi dan prijavila njegov nesanak.Odma navece nas Efendija Idriz Begic organizuje selo u potragu za Halidovim nestankom.Dijo ljudi idu jedni camcem Drinom a vecina preko stjena,prvi dan je pretrazeno do Grada.Drugi dan potraga se nastavlja i kada je jedna grupa dosla pod Gradine blizu Crnoga-potoka,pronasli su od Halida sal,nize desetak metara i Halidovu pusku,ali Halida nema,usledile su konstantacije sa starim ljudima koji su bili u camcu i pomagali akciju sa Drine,od njih dobijaju upute da se jedna grupa vrati u pretragu prema kuci i brzo su iduci u tom pravcu pronasli mrtvoga Halida,koji je pored svih patnji ipak bijo posao kuci i nedaleko od svoga tragicnog mjesta pokusao je da nalozi vatru koja se samo bila zapalila,ali ubrzo i ugasila,Halid je peskirom zamotao ranu na glavi i tu je umro.Jedanesti dan policija i nas Efendija Idriz sa ljudima zajedno idu na uvidaj i da ukopaju Halida,mezar je lahko iskopan propisno i Dzenaza je klanjata sa oko 100 ljudi a Halid je kazu zbog proljetnog hladnog vremena izgledao kao da je tek zaspo,tako su pricali prisutni.

POSJETA SARLOTE

KUCA MOJIH.

BOSNJACKA SOBA.

19. tra 2008.

HAJR-SPOMENIK

KOD BRESTOVIKA




Hajr-spomenik podigao je Alija Begic sa svojom djecom.Ova slika i ovaj spomenik govore puno o samom zivotu i mjestu pa i dogadaju koji se desijo bas ovdi.
Alija je zivijo lijepo sa svojom porodicom i vrijeme je ucinilo svoje djeca su otisla za boljim mjestom a on i njegova Nura su ostali sami na planini,na Vukoljinu stanu,u jesensko doba goveda se nisu cuvala pa je Nura jedno predvecerje posla u potragu za govedima prema Brestoviku (kod Stublica) i taman pored vode de se nalazi spomenik
je prosla i dalje nije mogla tu je odma i umrla za par sati tu su je pronasli.Sledece godine,nekako u isto vrijeme sva goveda sa Vukoljina stana zanocila su malo vise u Brestoviku i medvjed hi je nekad u noci napo i u 50 metara razlike ubijo je Alinu kravu,trecu noc ja sa jos dvojicom dosli smo da ga cekamo,jer smo znali dace doci da jede pa srecom je stetu platijo svojom kozom.Zbog Nurine ovdi smrti je nasto i njen hair-spomenik.Njihovi sinovi Asim i Azem pocetkom rata odlaze u Crnu goru,tamo hi hapsi postena Crnogorska zlikovacka policija i predaje zlikovcima Karadicevim koji ih negdi ubijaju,Azema su pronasli u nekoj grobnici cak u Sremskoj Mitrovici ako sam dobro zapamtijo a Asima nisu jos nikada pronasli.Alija zivi u Ilijasu a Hatida u Austriji,Rizo je u Americi,Asimovi i Azemovi sinovi su u Evropi i kako cujem dobro su se snasli.Amir B.

18. tra 2008.

Moj ahbab Avdulah Sinanovic

Ovo je pogled iz Poljanica na Vukoljin-stan,sa hrida Mustafica,ovdi je prije rata ljeti zivilo dosta naroda,a sada sav ovaj prostor je ostao mom ahbabu Duletu Sinanovicu.Avdulah ovdi docekuje proljeca i ispraca jeseni, zivi pristojnim zivotom ne razmislja hoceli vise ikada doci tamo de se rodijo.Avdulah je najstari medu svojom bracom,imo je jednoga starijeg brata od sebe Sulejmana rahm.ali nazalost Sulejman je nesrecno pogino kada je tek bijo posto momak,njegovo mjesto u porodici zauzima Avdulah koji rano ostaje i bez oca a sav teret u porodici pada njemu i majci rah. na leda.Avdulah je veliki radisa i uspjeva svoju porodicu sacuvati i izvesti na pravi put.Bavi se uglavno poljoprivredom i stocarstvom,zivi u Luci a ima kucu i kod Kaknja.Ima vrijednog sincica i dobro ga postuje supruga,ima jos i 3 brata,koji su zaista vrijedni i postovani u svojoj okolini de zive.Nekada dok je mogao ici u lov,ponekad bi isao i bijo je vrlo uspjesan,poslednji put kada sam ja isao u Luku, Avdulah je stalno bijo samnom,pitam ga idesli kume sada u lov,e moj pobro,poslije rata niti jednom jos nisam niti bi mogao ubiti bilo sta,ogadila mi se puska kada sam vidijo kako pate ranjenici.Kazem Dulanu hajmo sutra u Crni potok da ponesm kameru i da taj prostor snimim i da ponesem da to gledam tamo u tudini,da se posjecam na svoju mladost,da se posjecam kuda smo nekada mladi hodali i lovili i da gledam svoga jarana dok razmisljam za rodnim mjestom.Hocu kume,stobom kuda god kazes,rece moj jaran i tako drugi dan poranim i sa Dulanom snimim Crni potok i njegovu okolinu kao i Halidov mezar,to sve sada ima na yutube pod nazivom >kanjon Drine<.Dok sam sve to obisao i snimijo,puno sam se umorijo pa u Crnom potoku kazem mom jaranu:Kume ja necu moci izaci,toliko sam se umorijo,a on meni odgovara,neboj se pobro,necu te ostaviti pa kad ija nikad nebi izasao,nosicu te pa ili cu te iznijeti ili cu ija stobom umrijeti.Ovo su prijateljske rijeci koje se moraju pamtiti.Moj sledeci odlazak bice puno bogatiji sa Dulanovim pricama, kojih on ima zaista dosta,prico mi je kako ga je napao medvjed u Crnom potoku,medvjed poleti prema njemu uz jednu stijenu a ja ga kaze udarim kamenom uglavu on se vrati pa opet i tako sest puta i na kraju medvjed vidi da neko ipak mora napustiti borbu pa krene on prvi niza stijene a ja kaze prema brdu.
Avdulah sa rasirenim rukama dobrodoslice u Poljanicama.

dusa



"Nikad nas dusa nasa ne ostavlja. Ona prati tijelo na svim njegovim lutanjima, kao poziv i opomena,a u samoci ceka tiha,u strpljivoj ljubavi."

"I cega se god sjetim, sve je pjesma i cega god se taknem sve je bol."

"Svejedno je koja je vasa istina, glavno je pronesite je kroz zivot kao svetinju i ne iznevjerite dusu svoju nikad.

16. tra 2008.

SOMENIK SEHIDIMA KEUSEVA-DOLA


Spomenik u Krusevu dolu podignut je svim zrtvama protekloga rata.Odma poslije rata narod Krusevdola se organizuje i kao rijetko u kom selu,ne oslanjaju se i necekaju donaciju vec odma krecu u planske akcije,grade prelijepu Dzamiju,zagraduju svoja groblja i prave spomenik svim zrtvama rata Krusevdola.U ovom spomeniku su upisana i neka imena ljudi koji su samnom isli u skolu pa me to cini bliskim ovom spomeniku.Izgradnjom ovoga spomenika mislim da ce se sva buduca desavanja vezati za ovaj spomenik,sa MZ.Luka.

KRVAVI MOST


SJEĆANJE NA VIŠEGRAD: NA DRINSKIM VRATIMA PAKLA
Ko krije zločince i istinu o genocidu nad višegradskim Bošnjacima?

Višegradski genocidni Most.

Niti u Europi, niti bilo gdje drugdje po svijetu, nema gradova kao Višegrad, Foča, Zvornik i drugih gradova Bosne i Hercegovine, koji već više od dvjesto godina gledaju u vrata pakla preko rijeke Drine.

Od zabilježenih upada Karađorđa i njegovih četničkih hordi u Višegrad, u Prvom srpskom ustanku 1804., pa sve do danas, srpski i crnogorski četnici su, u skoro pravilnim razmacima od po pedeset godina, izlazili iz vrata pakla i provaljivali u domove Bošnjaka i drugih žitelja Bosne i Hercegovine s dobro planiranim namjerama - silovati, popljačkati, spaliti, ubiti, i protjerati. Stoljeća genocidne politike Srbije i Crne Gore protiv Bošnjaka i drugih ne-srpsko-crnogorskih stanovnika Bosne i Hercegovine, a posebno u njenom istočnom dijelu, su dokumentirana.

Stoljetni rat između Engleske i Francuske se je vodio većinom na bojnim poljima gdje su se ogledale organizirane vojske. To nije slučaj Višegrada i drugih gradova koji stoljećima gledaju u vrata pakla.

U Višegradu su bile, na paklenoj strani, organizirane razaračke jedinice sa svim elementima vojnog planiranja, tehnike, komunikacija i snabdijevanja - dok su na drugoj strani bili civili, obični ljudi, bez oružja i bez planova osnovanim na vjerskoj mržnji. Tako je bilo u svakom genocidu u Višegradu u zadnjih dvjesto godina.

U knjizi „Krvava ćuprija na Drini“, autor Mustafa Sućeska dokumentira genocide u Višegradu, pogotovo tokom Drugog svjetskog rata, kao i agresije 1992-1995. On je, kao 16-godišnjak, preživio četničko strijeljanje 1941. Statistički podaci njegovog rada, kao i recenzije knjige koju su napravili prof. dr. Ibrahim Bušatlija i Mustafa Smajlović, dokazuju stoljetne planove i izvršenja genocida Srbije protiv Bošnjaka.

Na dan 15. aprila 1992. godine, Užički korpus, pod komandom pukovnika Dragoljuba Ojdanića, je sa svim elementima vojne tehnike ušao u Višegrad. U njegovoj pratnji su bili kapetan Borko Glavinić, komandant kasarne Uzamnica, Branislav Savić, predsjednik SDS-a u Višegradu, Risto Perišić, ratni načelnik SUP-a, Dobro Tomić, šef kriminalističke policije, i mnogi drugi koji su počinili zločine protiv Bošnjaka (izvor podataka Arhiv Armije RBiH).

Užički korpus je ušao u Višegrad pod krinkom uvođenja reda i mira. Na dan 19. maja 1992. su se povukli u Vardište i presvukli u „Orlove“, „Arkanovce“, „Šešeljevce“ i formirali svoje četničko-genocidne brigade „Beli orlovi“, „Osvetnici“, „Garavi sokak“. Onda je počelo klanje, silovanje, nabijanje na krst i na kolac i obezglavljavanje Bošnjaka čija su tijela bila bačena u Drinu, rijeku koja odvaja Bosnu i Hercegovinu od vrata pakla. Drina je tekla, crvena, danima. Oko 3000 hiljade civila, Bošnjaka, je bilo pobijeno, od toga više od deset posto su bila djeca.

Višegrad, koji je stoljećima bio dom Bošnjaka kojih je prije 1992. bilo 13471, Srba 6743, Hrvata 32, Jugoslovena 319, ostalih 634. Ukupno 21199 stanovnika ili 63% Bošnjačkog stanovništva, je do 30. juna 1992. postao četničkim leglom u kojem više nije bilo niti jednog Bošnjaka. Tako se radi genocid, tako se gradi Velika Srbija, u srcu Europe, pred očima cijelog svijeta, u doba najvećih umnih dostignuća čovječanstva!

Dana 15. aprila 2008. dužni smo sjetiti se onih kojih više nema u Višegradu. Dužni smo sjetiti se i da Višegrada, kao doma Bošnjaka, danas nema.

Dužni smo odlučiti se da će Višegrad sutra opet postati dom Bošnjaka, kakav je bio kroz stoljeća. Unatoč genocidima, stoljećima organiziranim iz Srbije. Unatoč sljepoći Europe, koja to stoljećima prati. Radi se o ljudskim pravima. Radi se o pravima ljudi koji stoljećima gledaju u vrata pakla.

Nakon bježanja ispred četničke kame spašavajući gole živote ono što je ostalo Bošnjačkog stanovništva raselilo se po cijelom svijetu.
Autor: Bosnjaci.Net

15. tra 2008.

Dzamija u Brestoviku kod (Stublica)




DAMIJA U BRESTOVIKU
Prica o Sinanu iz Luke.

Evo jedne priče iz moje Luke. Ima puno lijepih i poučnih priča koje sam slušao kao dijete i zapamtio ih.


Na Vukoljinu Stanu kod Luke 1700. godine, živio je Sinan, imao je samo ženu, Nisu imali djece, a imali su puno zemlje. Nisu morali mnogo raditi, davali su zemlju drugima da rade popola. Sinan se bavio lovom i družio se sa uglednim ljudima. Djeci bi davao uvijek ponešto, ako ništa drugo nosio bi kocku šećera i to bi im dijelio. Bio je omiljen među djecom.
Sinan je odlučio da zasiječe bradu. Pozvao je hodžu i sve ljude iz Luke i Kruševa Dola. Spremio je ručak, a onda im reče:
- Dobri ljudi, da klanjamo podne!
Kada su klanjali podne namaz. Sinan se obrati brici:
- Brico, uzmi britvu te mi zasijci bradu!
Brico poče radi ono što mu je rečeno, hodža prouči dovu. Ostali ljudi rekoše:
- Amin,
U dobar čas se sve završi, baš kako je Bog i odredio.
Sinan je skoro svako jutro išao u lov. Prvo bi svratio u Brestovik, blizu Stublića, gdje je bila velika voda sa 12 česmi. Tu bi Sinan uzeo abdest, te klanjao i onda bi išao u lov. Jedno jutro, dok je Sinan uzimao abdest, proču se ezan. Sinan požuri da ne zakasni. Taman kad je abdest uzeo, podiže glavu i pogleda u pravcu odakle je čuo ezan, ugledao je džamiju. Sinan se nije uplašio. Među zadnjim ljudima je ušao u džamiju te klanjao i otišao svojim putem. Sada je postao sretan čovjek, počeo se svakodnevno kupati i bolje oblačiti, te svako jutro ići tamo da klanja sa tim ljudima, Sinan je znao da to ne smije nikome reći. Znao je da klanja sa DOBRIM, jer tu nikad nije ni bilo džamije. Sinanu je svako jutro donosilo sreću, a sreća je bila biti i klanjati sa DOBRIMA. Sinanova žena je primijetila veliku promjenu u njegovu ponašanju. Bila je radoznala. Tako je počela pitati Sinana, što se stalno tako dotjeruje, sto stalno ide u isto vrijeme. Sinan je molio da ga ostavi na miru, ali ne bi fajde. Sinanova žena odluči jedno jutro da prati Sinana. Osvanuo je petak, a Sinan se uobičajeno spremao. Sve je to kradom radio da mu žena ne primijeti. Kad je Sinan krenuo, za njim je išla i žena, ali je bila oprezna da je Sinan ne vidi. Došao je Sinan do vode, pa kao svaki put, uzeo je avdest. U taj čas čuo je ezan. Kad je Sinan došao pred džamiju, sačekao ga je nepoznat čovjek pa mu reče:
- Moj, Sinane, tebi je trebalo još samo jutros da klanjaš sa nama pa da ideš sa nama, ali ne možeš, ti nisi sam.
To je rekao i odmah ga je nestalo. Nestalo i lijepe džamije. Sinan je, sa bolom u dusi klanjao sabah, te se vratio kući. Kad je žena vidjela da se Sinan vraća kući, brzo je kraticom došla kući, legla je i napravila se da je bolesna. Sinan je molio i zaklinjao ženu da mu kaže ja li ga pratila. Nije htjela priznati nego ga je prekorila:
- Šuti, Sinane, vidiš da ću umrijeti. Nikad u tebe nisam posumnjala.
Sinan je i dalje svako jutro išao tamo da klanja, ali više nije nikad vidio ni džamiju ni dobre ljude. Poslije deset godina Sinan se razbolio. Kad je vidjela njegova žena da će umrijeti, reče mu:
- Moj, Sinane, došlo je vrijeme da se halalimo. Sve ti halalim a i od tebe halal tražim. Halali meni moj, Sinane, što ti devet godina nisam kazala da sam te pratila tamo gdje si klanjao.
Kad je to Sinan čuo ništa nije rekao odmah je ispusti dušu.

POGLED SA SARENE BUKVE



Pored lijepe same prirode i vidite pogleda sa Sarene bukve,ovdi su se desavale ponekad lijepi i ruzni dogadaji na samim stjenama je bila lovocuvarska kuca,koja je u poslednjem ratu izgorela,ovuda me nocu bilo pomalo strah proci jer su ovdi hranili medvjede da ih lakse ubijaju.Prolazeci ovuda u poslednjem ratu jedna zena od Visegrada je skrenula sa puta iduci nocu i pala u duboku ponor sa Sarene bukve,doli je i ukopana.

SARENA BUKVA


POGLED SA SARENE BUKVE.

Sarena bukva,dobila je svoje ime po Turskom vojniku koji se zvao Amir Ljuca.
Put preko Vukoljina stana u proslosti je bijo vazan za veci dijo istocne Bosne,koji je vodijo od Visegrada,Rogatice,djelimicno i Han-pjeska,prema Srbiji,Zvorniku i drugim podrinjskim mjestima.Prolazeci ovim putem Turska vojska se ovdi odmarala,inace ovdi se vjekovima narod odmarao zbog samoga terena a sada zbog atraktivnoga pogleda na kanjon Crnoga-potoka.Dok se vojska odmarala jedan vojnik se potpisao na bukvi i narod to mjesto prozva sarena bukva jer su mislili da je to neko samo saro.Amida od moga oca je u to vrijeme bijo u Turskoj vojsci pisar,pa po dolasku kuci,sazno je da se po nekoj sarenoj bukvi tako i prozvalo to mjesto,otisao je na lice mjesta i procitao to ime i prezime a vojnik je bijo od Foce,Amir LJuca,po kome i ja nosim nadimak.

14. tra 2008.

VUKOLJIN --STAN






Vukoljin-stan je zanimljivo mjesto,kako po geografskom izgledu tako i po svojim prirodnim okolnostima,uglavno moze se sa sigurnoscu reci da se nalazi na rijetko prirodno lijepom mjestu,da ima cistu,netaknutu prirodu u odnosu na druga mjesta,ovdi su ljudi dugo godina zivjeli u bratskoj slizi i rijetko su se prije izmedu sebe djelili.Pricala mi je mati da pamti par zetvi na Vukoljinu stanu a na jednom sjelu je bila i prisutna.Bila je zetva u Ikana Begica,po njenom pricanju to je bila i tradicija takva jer se svake godine cekala bas ta zetva na Vukoljinu stanu na koju bi bile pozvane djevojke iz svih okolni mjesta,pa bih se na zetvi okupilo preko 100 djevojaka,udan su zele a uvece bi sjelo bilo do zore,kaze moja mati da je kako rekoh bila na jednom takvom sjelu,kolo je vodila rodica Begica iz Bucinovica,imala je svilene dimije a bjelu bluzu preko koje bijo crveni prsluk a na glavi tepeluk od bisera sa ukrasima razni boja kamenja,oko ruku suroke halhale a oko nogu takode masovne belenzuke sve od bisera sa ukrasnim kamenjem,oko pojasa posirok takode pojas napravljen od vise boja a od kadife,ispred nje je kolo samo njen brat koji je imao u struku posiroke pantole da bi kod clanaka bile svedene uz tijelo i bijelu kosulju sa crnim prslukom i oko struka pojas slican bensulahu,za koji su bile zadevene dvije kratke puske,iza njih je kolalo sigurno preko 100 cura,izutra je ogrijalo sunce ali kolo i dalje kola nece kaze niko kuci da ide tako se ponavljalo nekoliko godina a onda je sve prestalo,prestalo jer su se braca tada medusobno izdjelila i vise nije bilo takve snage koja bi to organizovala a bogami ni starjesine.Poslije cuveni zetvi na Vukoljinu stanu procuo se Mulanazif Begic,koji pokrece nasu M.Zajednicu i pravi se u Luci skola i Dzamija a prije toga na desetak godina Mulanazif ide u Beograd kod Kralja na razgovore ispred Muslimana istocne Bosne ito dva puta,opcina mu nudi da bude presednik OPSTINE ali on to odbija i kaze nema ovdi Vukoljina stana ipak je bijo kako kazu porota uz sudiju kada su se donosile sutske presude nekome,poslije koristi svoj uticaj i organizuje sa zadrugom Srebrenica otkup sumskoga bilja i svih plodova sve u svojoj kuci na planini koja se zvala kasarna u stvari to i jes bila kasarna koju je on kupijo i prepravijo na svoju kucu.Zadruga je dobro radila i to je puno pomagalo Lucanima i Krusevcima pa i iz daljih sela su ljudi donosili svoje proizvode i prodavali ih.Mulanazif je u isto vrijeme bijo glavni hoda u luckoj Dzamiji,odbornik i clan u opstinskom vjecu u Srebrenici i porotnik u sudu,sjecam se Mulanazifa dobro iso sam par zima u mejtef pred njega,uvijek se oblacijo lijepo,imo je kosulju sa ruskom kragnom i demper takode,crne hlace u pojasu posiroke a kod clanka uske,neke lahke cipele na koje je obuvo kaljace oko pojasa bensulah de drzo pribor za pusenje,bjelu bradu cistu ko snijeg i uvijek urednu,ako bih se neko u selu posvado ili napravijo neku stetu on bi sa jos dva covjeka iso da hi miri ili neki drugi nered bijo u selu.Sjecam se u ljetnom vremenu pred aksam bi se rodaci ljudi iskupili i pricali uz kafu i slusajuci obicno vijesti sa radija kojeg je jedino imao Mulanazif pa ako bih se neko od rodaka naljutijo na drugoga on bi ih uvijek ruzijo i mirijo a uopste nije bilo svada zbog zena ili djece o tome ljudi nisu obracali paznju.

13. tra 2008.

MOJ PRVI LOV U 13 GOD.




MOJ PRVI LOV U 13 GOD.

Luka je uvijek imala teske uslove za zivot,pa je sam zivot u Luci cesto licijo na zivot iz kamenoga doba.Mjestani Luke zbog tako teski uslova morali su da se snalaze na razne nacine da bih opstali u zivotu i ako je u ta vremena koja cu ja pomenuti zakon u bivsoj Yugoslaviji bijo opasan a posebno se u djelo provodijo u BIH ipak Lucani zbog svoji uslova za zivot prije svega cesto su krsili pravila zakona i bavili se krivolovom ne iz hobija nego radi licne koristi,tako ja sa svoji 13 godina krecem u krivolov sa mojim amidicem Ibrom i rodakom Himzom Durakovic rah. obojici,bile su to sezdesete godine,ranimo dobro,kisa pomalo rosi i nije povoljno za lova,Ibro kaze nebojte se kad ujutro pocne da pada kisa gledaj sta ces raditi a kada pocne poslije podne gledaj de ces spavati,idemo uza selo i jos kazu nisu poceli da pjevaju horozi to je bilo mjerilo da smo posli rano i da cemo stici na vrijeme de smo posli,izlazimo u Poljanice ,Himzo kaze da se malo odmorimo,Ibro veli idemo do Studenca pa cemo tu malo sjesti tako je i bilo,Ibro nam je voda dana, inace lovacko je pravilo da se lijepo druzimo i neko se uvijek malo vise pita.Poslije kratkoga odmora kod vode Studenac,jos nema zore idemo niz Polanski potok Ibro ima neku bateriju koju povremeno koristi tek po ulasku u stijene jer ranije nismo radi toga da nebi bili primjeceni,silazimo do pecina i tek tada primjecujemo da zora se pojavljuje iznad Susice a kod nas u stjenama povecava se pred zoru mrak no idemo bezprekidno i kada slazimo u Crni potok prestajemo da koristimo bateriju.U Crnom potoku malo stanemo radi dogovora i odma krecemo,odluka je pala da ne gubimo vrijeme da idemo pravo na Zavod na Susici i tu cemo odrediti po situaciji gdje cemo praviti prvu zasjedu,penjemo se sada brdu,nema nikakva puta rosa,mokri smo ali nista nam ne smeta ja izlazim prvi na Susicu i taman sam malo sjeo a i njih dva pristigose,mene zezaju kazu Amir ce hi danas pofatati zive,malo stadose pa kazu hajmo jos malo pa cemo sjesti na Zavodu, tako je i bilo.Na Zavodu smo malo duze razgledali jer odatle ima veliki pregled stjena u jednom momentu Ibro rece eni hi,Divokoze su bile na jednoj kosi iznad Drine,meni kazu idi tamo do Kapljivice i sidi iznad Drine na onu kosu sto znaci da moram sici
ispod Divokoza a onda da krenem prema brdu,da se drzim meni lijeve strane tako cu ija za Divokozama doci na zasjedu de ce biti i njih dva.DOGOVORU NIJE BILO POGOVORA JA I AKO PRVI PUT U KRIVOLOVU DALEKO U NEPOZNATOM MJESTU KRECEM A ONI ISTO ODLAZE NA SVOJU ZASJEDU KOJU SMO UVIJEK ZVALI IBRINA ZASJEDA NA Zavodu,dolazim na odredeno mjesto i krecem prema brdu u jednom momentu ugleda 6 Divokoza prelijecu preko jedne stijene u blizini brda i nekako u isti cas zapucase puske ja ih nabroja pet,zurim brdu i taman kada sam dosao na zamisljeno mjesto Ibro me zovnu,hajde mi pomozi,ubijo je Dobru Divokozu a jedna je ranjena otisla izvucemo je na kosu de ubijena pa malo dalje nademo i Himzagu on vec guli drugu.Ogulimo ulov,meni prvi put,kazu lahko ulovismo,ima dosta mesa,podjelimo ko prava braca potrpamo u torbe koje se ispunise do vrha pa krenemo prema kuci,idemo polahko kazu imamo dosta vremena,put je sada dosta tezak,za razliku od jutros jer je na ledima tesko pogotovu meni za moje godine no idem i nesmijem se zaliti mozda me drugi put nebi zvali,razmisljam i borim se da idem sto bolje,daleko mi se cini Crni potok i srecom jednom se ukaza,zamisljam sad cu popiti svu vodu.Ibro prilazi vodi prvi i kaze nemojte sad piti da ostavimo torbe pod stijenu pa cemo se vratiti da se napijemo,mozete se sad nahladiti nebi mi pravo ali tako idemo,malo kaze da se odmorimo ja jedva cekam da se napijem,meni rece idi malo saberi drva pa da nalozimo vatru da rucamo ja jedva i doceka ,saberem drva pa se onda napiem tako hladne vode da je sve osjetim dokle stize,Oni nalozise vatru,Himzo nam namjesti raznjice za meso tu se dobro odmorimo,dobro rucamo pa onda opet polako prema brdu,kako se penjemo prema vrhu brda tako moje noge postaju krace i dok stigosmo nekako do prvi pecina meni se ucini da ja necu moci izaci na brdo,vise se nepravim da idem dobro i da mi nije tesko,svaki cas zastajem,Himzo se malo brine za moju snagu on me stalno bodri,hajde jos malo,vako je ko voli lov,kada smo dosli do gornji pecina,sjeo sam ne vodeci racuna hoceli i njih dvojica,malo dalje sjedose i oni tu smo se odmorili dosta dobro pa onda krenemo i do Studenca vise se nismo odmarali.Kod vode ponovo pravimo vecu pauzi i tada ispracamo u zalazak sunce i ponovo tu docekujemo nocnu tisinu a zatim ustajemo i krecemo niz Poljanice na Brestovoj ravani poslednji put se odmaramo,krecemo nanize i kada smo bili niz ovcinu iznenada srecemo Mehmeda Kacevica sa Bukove ravani,Himzo se malo uplasi da nas kome ne kaze a Ibro mu rece neboj se nece Mesa nikad nikome kazati i tako je bilo,ovo je bijo moj prvi lov koji je bijo i uspjesan i bez ikakvi problema ali ipak tezak i nije bijo radi nikakva sporta ili rekreacije..

SPLAVARENJE U DAVNA VREMENA



TESKA VREMENA!

Splavarenje.Splavarili su Krusevci i Lucani na krusevackom tocilu, bilo je proljece.Posto je daleko,kuci su isli rijetko,spavali su u pecinama,krusevci odma pored tocila, blizu Drine a Lucani malo dalje nizvodno.Neko od mladi otisao je u selo po hranu.Usplavili su 9 splavi i ceka se bolje vrijeme da se splavi puste i gone niz Drinu.Kisa neprekidno lije, vjetar je udarijo, poznat u nasem narodu kao razvigorac.Dogovorili su se da krusevci obilaze splavi,tokom noci da ih drina ne zaplavi.Lucani su polegli u svoju pecinu, medu njima i covjek sa kojim radi i njegov maloljetni sin.Kada su pospali iza pola noci ovoga covjeka sto ima sina probudi neki glas.Jeste lijepo se cuje, hooop hoooop, uooooop,covjek se uplasi to je medu splavrima bijo znak da ce neko poginuti, sledecega dana.Uh djete je sa mnom, meni sta bude preznoji se covjek i opet leze,nebili bar malo zaspo.Taman sto je zaspo,procu se se sviraci,usta pa nalozi vatru i prvoga do sebe probudi pa ga upita, jeli on cuo svirace. Pa zar me za to budis, ako te cime mlatnem po glavi beli ces cuti kako sviraju. Okrenuse se jedan od drugoga i zaspase.Ujutru su ustali,neko je skuhao cikuriju,u to doba izbise i oni sto su otisli po hranu.Jedva smo presli potok, toliki nije bijo nikad, odgovorise.Nema nista novo u selu. Neko povika hajmo ljudi da vidimo sta je sa s plavima,isli su jedan za drugim i kad stigose do tocila, procu se glas,dobro je nisu krusevci, ovo dolazi od Slapa, u taj cas ugledase,niz drinu, ide razbijena splav, na nekoliko balvana vidi se covjek, koji pomaze,ljudi se zbunise,jer i sami mogu doci u istu situaciju, u tom momentu, splav udara u jedan kamen i covjeka nestaje. Malo zatim pomoli se jos 6 splavi i ljudi pitaju, jeli proso ziv Drago. Odgovorise da nijei od tada taj se kamen prozvao, Dragin kamen.Krusevci rekose da su tri puta pomicali splav, tokom noci.Opet neko vice, ovaj put niz tocilo,za malo dode him sef koji se zvao Arif Starogorac. LJudi moraju se splavi pustiti, vjetar je razbijo snijeg u planini, svaki dan bice gori.Svako svoju splav dotegnu i u 10h pustise jedan za drugim.Poslednji je kreno covjek sa kojim ide i njegov maloljetni sin.Prosli su Lucko tocilo, Brusnicu, sada udaraju ispod Jagostica, gdje opasno, covjek se okrece i govori sinu ,nedaj u srbiju da ne udarimo u borice. Borice se zvala stijena kuda je bilo opasno proci,covjek ispravlja svoj prvi kraj i kada je opasnost prosla okrece se prema sinu ali njega vise nema, tada se kanjonom drine , pomjesano sa njenom hukom prolama njegovo pomaganje ali ali nekako je dosao do Zvornika, i vise nije isao na splavarenje. Poklon za komsije,bogami dosadno pisati,selm ko bude cito, za sada toliko, Amir Begic sa Vukoljina Stana

NAJTEZI PUT U MOM ZIVOTU



NAJTEZI--PUT U MOM ZIVOTU.

Najtezi put u mom zivotu. - 05.03.07 06:18 Rat je u najvecem svom zamahu, smrt je svuda, jednostavno cekas svoj red i nesanjas da ces preziviti ovaj prljavi i bezdusni rat.Vijesti jedna drugu sustizu, svuda se sije samo smrt,nema granica u broju poginuli.. Olovo je u opasnosti, trazi pomoc, ko da ide i kako kada nema puta do Olova, prica se da Sarajevo mora pomoci Olovu jer Tuzla i sama ima mnogo problema.Odluka je pala prvi korpus salje pomoc Olovu.Moja brigada dobiva zadatak da salje jedan svoj bataljon kao prvu pomoc. Ta pocast pripada mom bataljonu, dobivamo naredenje da se spremimo za put, snijeg je ko nikada veliki, blizi se nova godina ali se ona mora docekati negdi kod Olova.Sa moje mjesne zajednice prvi izlazimo ja i jedan Focak,nervoza pomjesana sa svacim drugim su stalno prisutni.Imam osjecaj da je doslo vrijeme da idem po svoju smrt.Iz kasarne Marsalke sam donijo novo zimsko odijelo i jedan sinjel od koga sam napravijo dobar prsluk a ostatak rajtovo nove zimske pantole, imam i dobru bundu, u odnosu na druge ja sam se dobro spremijo.Vecinom niko od nasih nije htijo uzeti nista od vojne odjece sto ce se kasnije odraziti lose na njihovu spremnost u zimskim uslovima.Dan je dosao i moram da krenem, znam da na tom putu imam samo jednog dobroga druga iz Zepe a to je Zajko Hodic iz vrela.Uzimam svoju opremu za koju sam napravijo i poseban rusak da bih mogla stati i nosim jednu dobru majstorsku sjekiricu, rusak je dosta tezak , imam i pored odjece i hrane za puta, narod iz komsiluka je doso na ispracaj,na svacim ocima vidim i pitanje hocemo li se ikad vise vidjeti, stalno gledam kradom djecu, osta ih zeljan sve se mijesa po glavi u grudima je dah stao, glasa nemam niti mogu vise govoriti, uzimam svoje stvari i bez rijeci izlazim iz kuce, zamnom i ostali, cujem plac, ali se nemogu okrenuti, djeca me stigose i umalo se ne izgubih, borim se sa svim u sebi.Ipak se odvajam nekako od mojih, krecem pjese, hocu da se okrenem da hi jos jednom vidim, neko povika ne okreci se, ne valja, produzih nekoliko korakai pomisli i onako ko zna hocu da hi vidim i u tom momentu se okrecem i odma sam vidijo Melu i Adina koji su se popeli na ogradu da bih me sto duze gledali.Nemoze se umrijeti kad hoces moras cekati svoje vrijeme.Idem kraticom kroz groblje i zavidim mrtvima, sto su se bar smirili, pomisli bolje i vama nego meni, idem preko Velesica, zborno mjesto je Svrakino selo u skoli.Kada sam stigao pred skolu bilo je mnostvo naroda, slika nezaboravna,meni je malo lakse, mojima je bilo daleko da dodu ovdi, pomisli bar tu sam u prednosti nad ovima sto placu, mi smo prva vojska koja izlazi iz Sarajeva.Postrjavamo se i dobivamo poslednje upute kuda cemo ici i kako, tada tek saznajem da moramo ici preko Fojnice, preko nekih planina, vecina ljudi ide u farmericama, par njih i u patikama, nemaju ljudi drugo sta da obuju i obuku.Idemo u koloni po dva, ima nas preko 500 prolazimo stalno kroz spalir naroda sa obje strane, zene vicu, boze mili ko li se nece ziv vratiti, koliko li ce hi se zivi vratiti. sebe cas vidim mrtvoga negdi u krsu cas ranjenoga, slike razne kroz glavu prolaze.Pitam se deli sam ja u ovim mnogim pitanjima.Sa Zajkom sam se ponovo naso ispred tunela u Dobrinji, tada smo rekli da se vise necemo razdvajati do Olova, Zajko mi rece da ima i Ibro Stitkovac kojega ja neznam, rekoh mu da ga dovede i za kratko je bijo sa nama, rekli smo mu da mora biti ko i mi, da se nas tri moramo pomagati na svakome mjestu, dogovor je bijo cvrst i iskren.Prolazimo kroz tunel i ponovo je zbor u skoli u butmiru.Rekoh Zajki da se drzimo stalno prvoga kraja, tako cemo biti u psihickoj prednosti, kolona iz Butmira krece posle 22h .Pod Igman smo dosli medu prvi 10 uz Igman ima sajla za koju se moras drzati da bih nekako izasao na Igman,idemo dobro, jedan drugome pomazemo i prvi smo izasli na cestu, vjetar neumoljivo puse, ponekad se moras okrenuti kontra da bih uzo zraka, snijeg pada, i taman kada smo izasli na brdo ugledasmo ljudsku figuru na cesti, okrenuh se nazad, ima nas desetak ukupno ostali su u zaostatku za nama, idemo nema veze ko je i sta ce se desiti, zivot je i onako dosadijo. Kada smo dosli covjeku, on nas poce moliti, kaze smako sam sa tamicem sa puta ako ma iscupate ja ovdale mogu ici sve cu vas povuci do Pazarica, ima jos puno do Pazarica rece nepoznati. Rekoh da probamo, ali nejde, izvadim ja svoju sjekiricu pa nasjecem jelovi grana te ih poturimo pod tockove, kamijon izleti na put, te onda posjedamo a mene ko nagradise u kabinu, a ja nagradi i zaju, tako mi rano stigosmo u Pazaric a zborno mjesto je u kasarni.Poslednji su dosli tek u 1h po podne. Rucamo i opet pokret, dosli smo pod neku planinu koja se zove kazu Lopata, brdo veliko, suma je veca od radave, penjemo se uz neke okuke i na jednom prevoju predlozi Zajki da nalozimo vatru, vec smo premoreni.Kako cemo je naloziti po volikom snijegu rece Zajko.Idi od puta i kad vidis snijeg u vidu plasta sijena, rastjeraj ga tu je krs i mora biti drva a ja odoh traziti potpalu, tako sam ja sa mojom sjekiricom zacas nasjeko suhi homorovih grancica a Zajko je naso dobar krs drva pa smo ogromnu vatru nalozili uz koju je prezivijo noc jedan vod, bilo je dosta vatri ali mi smo imali najbolju.Ujutro krecemo kroz planinu i nekako do noci dolazimo u Fojnicu, opet negdi na ulazu pravimo logor vani, ali ovaj put se kradu i drva ispred kuca lozi i ograda, izutra se ljudi zale ali kome, zar imaju obraza da su ljudi bi nas nekako negdi smjestili, idemo dalje, imam osjecaj da su mi noge i ramena odrezani i cudo mi da se to sve ne razdvoji.Negdi smo iza Kiseljaka moramo malo pricekati mrak jer taj dijo tuce cesto HVO vojska, napada prolazimo i tu prepreku, mi smo u prvom redu, znamo da je negdi u Mostrama u skoli ponovo zbor i tu odmor.Tim putem su vozili traktori i put je nikakav ali on nas vodi kuda treba, negdi u 2h sata nocu smo dosli u skolu gdje su bila spremna kreveta i po dva cebeta, rekoh zaja da uzmemo jos po jedno cebe i da legnemo u hodnik tamo ce biti guzva, tako smo i uradili, narod je dolazijo stalno, a mi smo spavali oko 8h izutra probudili su me bolovi, pokuso sam da ustanem ali nisam mogo.Dugo vremena sam se zagrijavo dok sam jedva dotako pod, bolovi su bili nepodnosljivi. Izaso sam napolje od straha i u tom trenutku ugleda staru zenu sa dvije djevojcice kako sjede na nekom drvetu, nekako ko robot him pridem pa hi upitam , otkud vi tako rano ovdi , nena mi rece, sine mi smo od Visegrada pa smo culi da je dosla Sarajevska vojska pa smo dosle nebili nam ko dao hljeba,ugledah odma svoju djecu , pa se vratih u skolu i skupih cetiri hljeba pa him dadoh, a nena povika zar sve ovo nama, nena sakri hljeb u dimije pa ode, kada smo kasnije posli na dorucak morali smo ici sve do podjele dorucka kroz spalir djece koja su trazila samo hljeba, ja bih izabro najslabije i odozgo nekako mu dao svoje sledovanje, tu smo bili 3 dana. Nastavicubice i gore i bolje kako kad..




Nastavak,Najtezi put u mom zivotu. Drugoga dana oko 10h neko rece, da se u Mostrama mogu pojesti cevapi za cigare.Pomisli, boze zar cu docekati da pojedem opet cevape,pred polazak dobili smo po 75 kutija cigara, svaki dan da imamo po jednu kutiju, nas boravak negdi kod Olova ce trajati najmanje u komadu 75 dana, zbog toga i dobismo po toliko kutija, posto ja nisam pusijo cigare sam ostavijo da za njih kupuju moji namjernice, primjera radi 1kg soli je jedna kutija cigara, 5 litar ulja, a ja sam ponijo sa sobom 15 kutija za razmjenu, hrane ili bilo cega..Pitam Zajku hocemoli ici na cevape, on mi odgovori, zar mozes od bolova i pomisliti da ides, idu neki iz jedinice pa odoh ija, tako ti dodem i odma u prvu cevapcinicu udem i sjedem za jedan sto, kada cevapdija izvoli te, rekoh ,moguli dobiti za cigare cevape i koliko kostaju, odgovori cevapdija mozes , cevapi su za Visocane6 MARAKA A ZA TEBE 9 REKOH ZASTO MENI TOLIKO SKUPLJE, KAZE TI SI STRANAC,pa kako cu biti stranac bolan, jesamli ja vec poludijo, nisi, nisi ali tako vam je u Visokom,dobro, donesi, odgovorih.Cevapi su dosli ja dado 2 kutije cigara a on mi vrati tri marke, kaze jedna je kutija 6 maraka,krivo mi,neznam sta da radim,vratim se u skolu i udem u jednu spavonu i pricam prisutnoj vojsci, a izmedu njih me jedan zamoli da ja njih odvedem do te cevapcinice i da him pokazem de ima druga skola kaze ima tu sestru iz zupe,rekoh da je daleko, nekaje, rece samo da ja skupim raju, za malo krenu njih oko 15 , ja him brate stalno ponavljam, sta mi se desi i kako su ljudi ovdi neljudi i u taj cas stigosmo blizu cevapcare, eno rekoh to je ta cevapcinica, ja dalje necu ici sad sam jeo i nejdi povika jedan. Oni ulaze na vrata, i sami se posluzise, tako jos ponekim te sakupise 3-4 vrece hrane te to odnesemo u skolu de izbjeglice gladuju ko u logoru, tu ovaj i pronade sestru, za koju je donijo i posebno vrecu sa hranom, slika, davi posmatraca,ostajes bez daha i snage, kada se pribrasmo izbjeglice nam pricaju da pomalo jedu dva puta dnevno, ko je nesto sijo u vlaskoj zemlji, od onih sto su je napustili, morao je prvo da plati MZpo dulumu 50 km ili nemozes sijati umri.Pitaju ljudi de MZ rekose u HOTELU tamo udemo, sve po pe esu savremeno cisto, trazimo presednika, kada za malo dode, ovaj mu rece da idemo u pomoc OLOVU i od danas ako izbjeglicama ne poveca i treci obrok po povratku ratujemo sa Visocanima, tada izademo a taj dan se pozovu izbjeglice i na veceru koja se vise nije ni ukidala.Trecega dana pokret ali, ovaj put voze nas autobusi,odkad nismo, sjeli u autobus, krecemo i tako stizemo u Vares, logor je na Zabrezju u kasarni koja je izgorela,kada smo se nekako popeli kroz veliki snijeg, slika grozna, cad je svuda prokislo, bez vrata i prozora, boze, kakolicemo. Ima dosta drva odma lozim vani vatru, kazem Zajki hajmo, kuda veli, traziti spas,kakav kad je naredeno da moramo biti svi skupa, idemo, vraticemo se, tako mi ispred jedne kuce nademo u snijegu dusek pa ga osusimo, a medu vremeno je stigo i najlon pa ja mojom sjekiricom za cas od neki letvi napravih prozore u jednoj spavoni i vrata, dadose nam i neku pec, ali nikako, nemoze dimnjak pun snijega, jedva i to krenu, palace smo napravili od smrznuti fosni, daski, ludnica je ali boljega za nas nema.Izjutra jedna ceta ide na liniju a druga u pripremu, moja ostaje, 7 dana.Tu smo se taman malo udomacili ,kada dode red i na nas, da idemo u sumu u pripremu, kazu. putovali smo 4h i stigli na planinu zvanu Zvijezda a komanda ostaje u Siminu potoku.Kada sam dosao u pripremu, bilo je to u nekoj velikoj sumi, sklepano je za spavanje nesta od daske colarice ko baraka, pokriveno lepenkom a unutra opremljeno sa palacama ito na sprat,kada si unutra sve vidis ko hoda vani imas samo jedno cebe,u dojnji red palaca su spavali ljudi koji su imali vlastite vrece za spavanje, taj dio smo zvali mrtvacnica, jer je tako bilo hladno.Poceli smo dobivati hranu samo dva puta na dan ito nikakva hrana, da nas napadnu cetnici niko nebi mogao pobjeci od iznemoglosti od gladi. doslo je vrijeme i ja idem na liniju, bijo sam igrom slucaja na spoju sa olovljacima, i ljudi su mi ispricali kako se sve desavalo oko Olova i kako se tu ratuje, izgledalo je puno lakase nego u Sarajevu i tako je i bilo.Ubunkeru nas je bilo 3 sedam dana danju i nocu,snijeg veliki, ali ja sam nasao u Varesu ucinjenu ovciju kozu koja mi sada mnogo valja jer je sterem i sve cujem dokle ona stize, nalomim i sitni jelovi grancica pa prostrem i kad se zagriju da vidis nije lose, uvece se dogovorimo da po jedan dezura, da lozi vatru a druga dva da spavaju po 4h dezura je trajala, izutra koga zapadne on bi izaso i malo razgazijo snijeg da to izgleda ko da smo strazu drzali.Glad je opasna, kazem jednom od mojih jarana, hajmo po ovim napustanim selima i tako primjetimo de su sijati krompiri te nademo lopate, pa razbacimo snijeg a onda stijamo kuda su bili krompiri i tako pronademo torbicu krompira i nabasamo na po koju glavicu luka i ja usput ubijem jednu kreju te napravim corbu koju ljudi i danas pamte i pominju mi kad me vide, tako sam ja pomalo se potpomago hranom i jedan dan vidim kuda je krmak presao, ja obidem krug i vidim da nije izaso, zovnem Zaju i Ibru te IBRO ODE U HAJKU A NAS DVA NA ZASJEDU, ZA MALO iBRO ZAGALAMI,kad se pomoli krmak ja malo pripucam te ga dovucem do bunkera ljudi povikase nosi to tamo tako pogano, ja ga onda nazad u potok pa ga ogulim i skinem meso sa butova i one kaise sa kicme , napunim jednu kesu i jednu serpu pa to lijepo stavim u snijeg a jedan komad posolim i na zar, kad se ispeklo a desilo se pomlado i lijepo, ljudi vidose kako ja jedem i neumirem za cas ni kosti ne osta, jedan mi jaran zakasnijo na krcmu pa se name i naljuti sto mu nisam ostavijo, rekoh suti ima,jednom opet nestalo svega, vijaju se gavranovi a ja se popnem na jedno brdo tu nam bila i osmatracnica, kad gavrani nece da nailaze, osjetili me, ja udem u bunker oni naidu, ja se pripremim, malo virim i kad oni naidose ja u zraku ubih jednoga bijo je tezak oko jednuipo kilu meso supermedu vremeno nam je malo popravljena hrana ali i dalje slaba.Cujemp da je 1kg kafe u Brezi 100km priblizava se proljece, neko dode i kaze da je vidijo trag od ovce, ja sam znao da je to srna, pa kazem mojima ako neko dode recite da sam u drvima?UZMEM PAPOVKU I 7 METAKA SE ZADESI, REKOH NECU DALEKO, MALO GORI NADEM TRAG I ZANJIM, KAD U JEDNOM MOMENTU OTISLO OLOVSKOJ OSMATRACNICI TE JA POSTO NOSIM CETNICKU UNIFORMU MOGU ME UBITI, SKRENEM u lijevo kad odma udari na drugi trag, vidim da je ispred ravan a u ravani je veliki snijeg, reko nece ono u ravan pa se popnem na jedan brijeg i cucnem na jednom panju,daleko sam negdi otisao, snijeg spada sa drveca, topli malo, nema nista, ali meni lijepo, sve mi lici na nasu planinu,razmisljam hoculi vise ikad doci na gornj Brestovik i Drum, kad mi se oci otese, ja ugleda srndac gleda u mene, ja ti se ukoci, ni da trepnem, boga molim da se samo okrene da uzmem pusku, koja stoji uz panj, bog dade, on se okrenu ja pusku te lijepo nanisani i danas mislim da mi je to bijo boziji dar,srndac veliji, lijep, zimska dlaka i rogovi, boze, srece, ja sam najsrecni u ovoj planini i bijo sam za kratko, poljubim ga i polako nazad ga vucem, dugo sam isao nigdi nema moga traga kad u jednom momentu ugledah bunker ispred sebe na desetak metara, jarac ispade, ja legoh, neznam ni desam ni imali koga ni ko bi tu mogao biti, niko se necuje, reko cetnici cekaju da him i jarca dovucem i da oni ulove,ako pokusam nazad ubice me, tako ode glava dabe, odlucim uzmem jednu bukvu sa ulaza u bunker kao zaklon i polako se privlacim u medu vremenu vido dalje redom jos bunkera,straha nemavise kada sam prisao, necujem nista ali ima mnogo friski tragova od vojni cizama,u jednom momentu uletim na vrata, i nedaj boze da su bili i nasi isto bi hi desilo, srecom nikoga, obidem jos par bunkera te sjedem na jedno drvo kad naide covjek, ja ga pitam koja je ovo vojska, kaze sidi pa pitaj i on zamice, ma reko koja je jedinica, kad mi rece, zasija sunce, vrati se umjesto smrti sreca, vratim se po jarca pa ga zaturim na leda a uzmem ga za bradu i prve noge jednom rukom drugom za zadnje,pusku preko prsa, da sam to snimijo, to bi bijo snimak moga zivota, kada sam dosao do moje jedinice, samo su strazari ostajali ostalo je islo zamnom da to vide, jedan me zamoli Zunic od Visegrada da on oguli jarca, de rekoh,uto naide kreja, ja uze neki kalasnjikov i sa ruke je ubih oni da je uzmu, neka reko nejdi sad ce i druga, za malo dode i druga ja i nju, kada je sve bilo gotovo dodose dva kuhara, kazu poslo hi komadant da mu posaljem butove, reko jeli poslo pare, kazu nije, recite komadantu da nema mesa bez para, odose, bez imalo, kad za malo eto hi opet, koliko trzis, jedva se pogodimo za 60maraka dam samo iskljucivo butove.POCELO je da kopni,jedno jutro nas cetnici napadose, tada sam gledao kad granata udari jeliku ili homoru, presjece kud je udari i to drvo pada dubke i ponovo se zabija u zemlju, dobro prolazimo taj put poslije i mi napadamo ali nas stize njihova atiljerija, ima ranjeni, jedan mi kaze, Begicu molim te ubi me, ubi me ti to mozes, bijo mu je iznesen bubreg gelerom, ...? Osto je ziv, poslije rata mi kaze ja sam zahatorijo na te , sto me nisi ubijo, koje sam muke podnijo i danas hi trpim, brzo smo se razisli, mala razlika ko i da sam mu ja te rane nanijo tako je izgledalo.Doslo je proljece, jedan fejzic mi kaze hajmo prema Olovu da trazimo krompira i luka, kupicemo, tako mo krenemo i dodemo do sela Mizunovici, stanemo na sred sela, niko nas i ne gleda, gledaj reko de ima stala i frsko dubre, tu cemo ici u kucu, eno kaze iz one stale izade zena, vidimo de ude u kucu pa, zanjom,pokucamo, i odma otvaramo, selam povika jos sa vrata, covjek primi selam pa usta te nam napravi mjesto.Odma ugleda na siniji pita sirnica, kalja, hurmasice i kiseli kupus salata, ma jedem ja to ocima brate, pita covjek sve, a ja pozurijo pa i ono sto on i nepita,vezem ko sebi sto bi se reklo, moja se prica covjeku dopade, pa me upita, znasli Amire, koji je danas dan,rekoh znam ,jos dva dana pa idem u Vares da odmorim, zato i znam koji je dan, a znasli jos sta sto je vezano za ovaj dan, reko neznam, covjek usta pruzi mi ruku, ja se zbuni, pa mi rece cestitam ti BAJRAM,u zivotu se svasta dozivi i prezivi,covjek je jaci od celika.Svu nam hranu dade na raspolaganje, te nam rece da je bijo vozac i da je neko djete poginulo na njegovu kamijonu i ako ne njegovom greskom da je zbog toga nesrecan i da se bavijo lovom te mi pokaza svoje puske i trofeje,nakupi nam krompira i luka po jednu teglu kajmaka pa mi pokaza put dokuce de zivi Hamo Zulanovic kod jednoga Hrvata, tu se nademo, malo i napijemo, malo i zaplacemo, tu mi je bijo najljepsi konak u mom zivotu u krevetu na duseku od vune, bilo mi je zao ustati.Oko podne krenem opet u sumu, kad gore dodem, kazu mi isao neko u Brezu, kafa pojevtinila sada je kazu 60 dm , reko dobro je za ovi sto imam para kupicu malo kafe i djeci kantu marmelade,druge sedmice cjena je pala na 30 DMa trce na 15DM gdje i ostala, o ratnim desavanjima, jednostavno, nemogu da pisem, mislim na direktna desavanja.Jednostavno nemoguDOSAO JE I DAN DA SE IDE ,mjena je dosla, idemo u Vares, da nocimo i onda idemo, idemo nekim kamijonima do ns Igman, svi koji se vracamo zdravi i zivi, veselismo, ja za mojih 60 DM sto cam prodao meso, kupim 1kg kafe, 1 kantu od 3kg marmelade1 margarin od 2kg, 5 l. ulja, 5kg secera, idem sa dobrim rusakom sto je ko malo dosao u Sarajevo od nas.Kamijoni polaze, nevidis kraja, kroz grad ulazimo, Zajko puca iz kolutasa Ibro iz TETEJCA JA IZ DUGE DEVETKE SVE KROZ CERADU, NAS KAMIJON JE OPET NAJZANIMLJIVI, dolazimo dugim putem na Igman, ko ce moj rusak snijeti u hrasnicu, i za slaba konjcica bi bijo tezak, svi kazu nemozes, baci ali kako doci u gladni grad, kako i donijeti, stojim ljudi prolaze,svakom je dosta sebe.Sjetim se,nadem opet moju sjekiricu, pa osjecem tri guste jelove grane, stavim rusak na njih a onda to svezem kanapom i svezem de cu rukama drzati, pa kada sam kreno, samo sam vikao cuvaj i tako prolijeto druge, to me zadrzavalo da ne padnem i opet sam bijo medu prvima u hrasnici, ali jedva, jedva sam kuci dosao pod tim teretom.Skratijo sam ratna dejstva, i mnogo cega jos, za to bi trebalo mnogo vremena,nisam vodijo racuna o pravopisu, samo da sto prije privedem kraju.Nemoj te se ljutiti,ima puno razloga za to a i snage puno treba za tesku pricu.Tamo sam proveo 13 mjeseci i 17 dana, jednom umalo i da ne ostanem ali eto nisam selam i fala na razumjevanju.

CRNA NOC U CRNOM POTOKU.




Crna noc u Crnom potoku ! Sezdeseti godina, vladala je velika susa Balkanom pa i vecim djelom Evrope, ljudi su u bez cjenje davali stoku, jer nisu imali hrane za zimu. moji su odlucili da nedaju ovce dabe, pa su hi puno zazimili.Vec krajem februara,vidi se da sijena nece moci biti. Moj amida, odlucuje da idemo sa ovcama u Crni potok, tacno u ono mjesto de su se nasi tokom rata prevezli u Srbiju 95 god. Jedno jutro krecemo rano, snijeg je veliki, jedva uspjevamo jednu trecinu da udemo u stijene, pada mrak, znamo jednu pecinu i tu sa ovcama konacimo, odma izutra krecemo u Crni potok,blizu potoka u jednoj pecini, pravimo nas boravak.Okolo pecine pravimo tor, jer ovce moraju nacati sa nama, inace ih nebi nasli zive, zvijeri ima svuda.Jednom u sedmici nam donose hranu. Tu smo proveli tri sedmice a onda amida odluci da idemo pored Drine, tamo gdje su se nasi prevozili, bila je jedna velika pecina, koja je kasnije jezerom potopljena.Kada smo tamo stigli vec je bilo pomalo i kopna, bilo nam je puno lakse.Jednu vece, poce da puse jak vjetar, snijeg se poce naglo da otapa, Drina poce da povecava svoj tok,vjetar ne prestaje, stalno se valja kamenje, uvijek smo u opasnosti, Drina je nadosla, dokle ikada dolazila, dosla je desetak metara od nase pecine, pomalo nas zabrinjava.Jednu vece amida me pita smijemli da ujutru ostanem sam da on ide u lov, suha hrana dosadila, rekoh da smijem i ako me bilo strah.Amida odlazi, ja cijeli dan osluskujem pucanj puske ali se ne cuje, to me zabrinjava, sta , ako mu se nesto desi pa se ne vrati, pomalo me strah, priblizava se mrak, konacno cujem pucanj puske, ali daleko, ako je amida pucao, nemoze doci do mraka, tako je daleko. mrak je, a amide nema, spremijo sam dosta luca, nadam se da me zove u pomoc, meni je svega 11 godina, kome ja mogu pomoci, ipak moram,procuh negdi daleko glas, nista ne razumim, Drina prosto tutnji, vjetar neprestalno razbija snijeg u planini, sve to utice, da covjek nista ne razumi i ne cuje, opet glas, ovaj put malo blize,cujem da me zove da idem prema njemu, palim luc i preko stjena, nosim i rezervu. Zove me da stanem, kamenje se valja, nista se ne vidi, odjednom blizu vido nesta crno pade, podigni luc povika amida, dosao je sav mokar i premoren, iso sam u bijele vode, jedva sam ubijo ovu divokozu, zamisli nema jednoga roga, sta ima veze, pomisli, ponesemo divokozu i u pecinu, pored svih patnji drago nam sto smo opet skupa, pa se damo na posao, dok smo vecerali, vec je bilo, kasno u noc.Amida premoren, brzo je zaspo.Ja popravi vatru i legoh, taman sam legao, kada se procu vjeverica sa svojom pjesmom, IHHIIIHIII i hiii--hiiii to je znak lijepoga vremena, pomisli tako je amida pricao i dok osluskujem, ovu pjesmu, cujem neko lupkanje tup_tup,tup, sa malim prekidima, pa opet,amida i dalje neumoljivo spava, zapalim luc i ustanem da vidim imali stogodi, dignem luc iznad sebe visoko da bi bolje vidijo i ugledah u samom kraju Drina je prinjela veliku topolu, koja povremeno lupka od stijenu u kraju, bi mi lakse, pridem pa je odgurnem da me ne plasi pomisli, vratim se ponovo u pecinu, te popravi vatru, vjeverica se neprestalno cuje, kada se procu i Sova, huuu, huhu, huhu,hi hihi, glasovi cas su pomjesani , cas neizmjenicni,poce i puh da kaslje, isto covjek, sve to pomjesano sa hukom Drine i vjetra u gluho doba daleko i duboko u stjenama.Amida i dalje spava a mene ipak obuzima strah, uhh, procu se i glas, jeste, cuje se zenski glas, ustanem da budem siguran da mozda sve to ne sanjam.Nespavam glas se cuje i brzo se priblizava nama, nesmijem jos da budim amidu, glas se lijepo procu iz Srbijanski stjena zove ooo---gaaraaa oo---gaaraaa, iz Bosanski stjena blizu odaziva se Staajeee, jesuli ti sve koze, nisuu nema mi krnjoroge, uh amida je danas ubijo krnjorogu, kosa mi se odvoji od glave, pa povika, aadooo,stajee, prikaza, covjek iza sna skoci i u tom momentu, ugledasmo u stjeni ispred nas, gola i garava zenska, sa kosom do zemlje, stoji i gleda u nas.Opet se dozivanje poce ponavljati, amida viknu, uci sve sto znas, kada smo poceli da ucimo, ona nas poce da pljuje, sve vidimo da pljuvacka pada po nama, ado viknu, pripremi koju borovu frz da zapalimo, strah kao da nas popusta, prifatili smo borbu,zaparim frzi ali sve ucim po ko zna koji put, ado viknu, pali hi sve, ja zapali, ado hi zgrabi pa povika bismilahirahmanirahim i poce gadati prikazu, koje u jednom momentu i nesta, u toj vremenskoj blizini i svanu, a mi odma prema brdu kuci, nikada vise u pecinu, ni konaciti u stjenama.Selam od Amira

STARA PRICA O LJUBAVI [ PRIJE 200GOD.]




STARI OBICAJI I LJUBAVNA PRICA

Imena cemo promjeniti zbog mozda ljutnje, djevojka ce se zvati Karmela a momak Kenan.
Prica je istinita i ona pokazuje stare obicaje,
Voljela se Karmela i njen komsija Kemo, voljeli i jedno drugome obecali da ce se uzeti i da za njih druge ljubavi nikada nece biti.Cesto su se kradom vidali i svaku su priliku koristili da budu skupa.Jednoga dana Karmeli majka rece, Ceri mpja, danas je petak bijo i danas pred dzamijom , babi ti iz drugoga sela covjek rekao, hocu sina da zenim i hocu da posaljem prosce po tvoju cerku, a babo ti je kail, kaze u toga momka dosta zemlje ima kazu.Cuti majko kako mozes to pricati kad znas da ja imam momka i da nikada drugoga necu, ceri moja , bice kako babo kaze i meni i tebi.Karmela je plakala i molila da je nedaju i da ona nece ici.Ipak su prosci dosli i Karmela je mimo njejne volje isprosena,Prvi petak Karmelu vode,puske pucaju, pjesme se pjevaju a isto vremeno na drugoj strani u Kenana Karmelina momka suze se prolijevaju, kune momak i sebe i devojku i onoga ko stvori takvu nepravednu sudbinu, u jedno selo ide veselje a u drugom se rodila tuga i duboka bol.Karmela , odlucuje da nece zivjeti za tim momkom, ili cu se vratiti svome momku ili cu u Drinu skociti, njen momak odlucuje da mora vratiti Karmelu i da se drugom nikada nece ozeniti.Karmelu dovode u novu njejnu kucu, gdje ona stala na svoje mjesto i dvori prisutne, svi su veseli samo je Karmela duvakom sakrila lice i prolijeva suze i kune svoga oca sto je dade za nedraga, sto joj uze srecu a dade nesrecu, kune Karmela i pravi plan, kako se vratiti svome momku i kako mu u oci pogledati, znala je Karmela da ce joj momak sve oprostiti, znala je da je puno voli, ali je i znala da se sada i on sa bolom u dusi nosi, tako nije ni primjetila razne pjesme i kada se sijelo vec razislo.Hajde snaho da veceramo povikase, mladozenjini, samo mi vode dajte,rece Karmela. Stari dedoje sjedijo kod sporeta i posmatrao, hm hm sine nije dobro, hajde dedo lezi povikase njegovi, dedo je legao a Karmela rece ja cu malo kasnije da malo pospremim kucu, sutra ce narod, dolaziti pa necemo moci.Svi su polegli a Karmela je malo lupnula sto od sto pa odma preko vrata, nije smjela ici pravim putem radi potjere, otisla je kroz kisnu noc sumskim puticem i tako jedva dosla do Luke, dosla je na mjesto odakle moze da vidi svoju kucu kada svane.Odatle je mogla i da vidi kucu od svoga momka Keme, vidjela je da mu lampa gori da ima svjetla, znala je da on nespava, da se lomi sa svojom dusom o kako bi voljela sada doci i da mu pokucam na prozor, u nekim trenucima bi krenula ipak nesmijem ja sak ipak zensko i ovako sam uradila previse, osjecala se cas ponosno cas bijedno, zora je svanula, a Karmela se nasla u nekom grmlju i dok je izlazila na malo bolje mjesto, ugledala je svoju majku, kako kupi drva da nalozi za jutarnju kahvu, odma je povikala, ooo mamaaaa,majka je odma poznala glas cerke, pa samiju u ruke i potrcala preko njiva do cerke, koja je isla u njejnom pravcu.Umalo se obje neizgubise,plakale su obje a onda majka upita ceri moja odakle ti ovdi.Znas majko, ja sam tebi govorila da za drugoga necu, ja sam nocas pobjegla, ja sam sto sam i bila, idi pitaj babu, ako me nece tuci, ja cu u kucu doci, ako ce me tuci ja odoh u Drinu skociti.Majka nemoze biti svako, to se bezbroj puta pokazalo, pa i sada.Mati je pala pred muza i rekla ako Karmela krene prema Drini ja moram prva u Drinu skociti, ja posle njejne nedaj boze smrti, niti mogu niti trebam zivjeti i ovako smo joj previse bola nanijeli. Muci nego idi mi dovedi dijete povika otac, mati je brzo otisla i skupa sa Karmelom dosla kuci,EEH da si mi bogdo musko, povika otac Karmeli.Na drugoj strani mladozenja je sutijo dok mu roditelji nisu ustali i tek tada him rekao da je Karmela jos sinoc pobjegla. NJen momak, Kenan , jespremijo se i poranijo u selo de sinoc Karmela se udala, idem imam, tamo jednu rodicu, preko nje cu Karmeli poruciti da se odma vrati i da cu je uzeti kako smo se i dogovorili.Razmisljajuci o Karmeli brzo je dosao u to selo i dok je dosao do jedne vode, ugledo je jednoga dedu, kako uzima avdest za rani sabah, malo saceka, da dedo zavrsi pa mu nazva selam, a dedo selam prifati, pa ga upita, odakle si pa si vako rano uranijo, e moj dedo ja sam iz Luke,sta ima u Luci, upita dedo, ma jedino nam se sinoc udala jedna djevojka i otisla je izgleda vama.E Moj sinko, sinoc dosla sinoc osla, ma sta kazes dedo jutarnjega ti avdesta, za trenutak se izgubi momak, dedo ga pogleda, pa rece jeste jeste sinko.Fala tebi dedo i tvome sabahu, kad si mene tako jutros rano obradovo, sad cu ti u povjerenju ispricati moj put. Pa on sve dedi u povjerenju isprica.Nije ko hoce vec kome sudeno, jeli sug... sto su to tako radili, idi cura te ceka i ona je tvoja, ali nemoj dugo...Karmeli rekose da ide da cuva stoku, sto je ona jedva i docekala jer je morala proci blizu svoga momka kuce,oh kako bi voljela da ga vidim ali njega nije bilo, mora da spava, nije svunoc spavo to sam vidjela, ali je Karmelu vidjela njegova majka, kako cu sina obradovati, nije moguce dobro sam je vidjela, cas je bila sigurna, cas je mislila da joj se mozda zbog bola u dusi ne pricinjava. Selam majko povika sin jos ispred vrata, selam sine i mustuluk ako me stare oci nisu prevarile, nisu majko, nisu, dobro si videla, jes se nocas Karmela vratila.Radost je potrajala a onda mati rece, idi sine kradom i sto prije neka dode, tako je i bilo treci dan KARMELA I KENAN BILI SU SKUPA. Mozda bi bilo dobro da se otvori jedno mjesto ,gdje bi smo pomalo pisali i posjecali se na nse obicaje.Selam od A mira Begica sa VukoljinaStana.

Prica o Ademu Begicu.



Osamdeseti godina sjedim sa Nezirom Sehicem u restoranu na Grbavici i pricamo o nasem selu,o lovu,svi drugi gosti su nama nepoznati.Odjednom iza stola do nas pita nas gospodin jeli slobodno da pitam.?Rekoh da samo izvolite malo se napravih vazan posto je ovaj izgledao prai gospodin.Da vi mozda niste iz Luke srebrenicke.rekoh jesmo,dabi bijo gost siguran ,opet dodade,jeli to ona Luka kod Zepe?,jeste.Poznajeteli vi Adema Begica?,pita nas nepoznati!Ja se malo neprimjetno nasmija ,a ovaj ce odjednom sto se vi smijete? Kako da nepoznam svoga amidu.Gospodin tada usta prestavi se i dodade da je rodom sa Drinska od Visegrada.Malo se usuti a ja se zamisli boze stali je ado lose uradijo ovom covjeku,u tom momentu ugleda suze covjeku niz lice,bi mi lakse ,ali ga pustih da se pribere.Znate od 43 zelim da vidim ovog covjeka i nikako mi se neda,u mojoj kuci taj Adem Begic bi bijo najveci gost u mom zivotu.Sad mi prica godi i zelim da covjek sto brze prica.Imo sam samo 9 godina i sa majkom sam otisao u Karakaj kod Zvornika trazili smo zita, sve smo pjese isli, koliko dana neznam . Nasli smo zita sjecam se ja sam nosijo 11 kg majka 42kg dugo smo putovali , ja sam jedva isao bijo sam bos ko i majka. Iduci putem pristizali su nas drugi koji su ko i mi nosili zito, na Stublicu nasje bilo19 na sarenoj bukvi37 ta grupa je dosla na Vukoljin Stan tu nas zaustavise dandari nesta ko milicija kazu nam svi skinite zito i slozite pod ovu krusku .Placemo svi odreda alisila nemoli moramo.Skinemo zito i posjedamo,kako zito ostaviti dovle ga donijeli.Svi uglas placemo.Dok neko viknu evo Adema!Ko iz zemlje covjek izade vicu ide iz Luke.Jase konja i nosi pusku preko krila.Selam nazva,pa ko htjede proci,u taj cas zene zacvilise aAdem se okrenu i upita nekako ljutito.Jeli to vi placete !Jeste!Sta vam je?Ovi nam brate oteli zito.A znateli vi koje je cije zito.Povikase znamo.Nemoj neko da pogrijesi.Viknuse dandari Ademe stani nemjesaj se ti.Adem se nije obaziro sta mu dandari govore ko da ih i nema ,onda viknu !Kupi svako svoje.Vise nismo bili ni bosi ni umorni za cas smo bili spremni za pokret Adem je okreno konja i opet viknu predamnom.Pratio nas je dok nismo ugledali Drinu.Tu je Adem stao i reko nam ,ja dalje ovdale necu ici ,idite i ako vas neko do Slapa zastavi dodite po mene ako vas neko dalje gori zastavi nejdite po mene.Zbog ovog djela ,zbog ove ljuskosti zelim vidjeti Adema Begica.Nadam se da se nece niko ljutiti za prostori za moju paznju prema ovomdobrom covjeku rahmetli Ademu Begicu iz Luke.



Moje informacije u vezi mene: