KRVAVI MOST

SJEĆANJE NA VIŠEGRAD: NA DRINSKIM VRATIMA PAKLA
Ko krije zločince i istinu o genocidu nad višegradskim Bošnjacima?

Višegradski genocidni Most.
Niti u Europi, niti bilo gdje drugdje po svijetu, nema gradova kao Višegrad, Foča, Zvornik i drugih gradova Bosne i Hercegovine, koji već više od dvjesto godina gledaju u vrata pakla preko rijeke Drine.

Od zabilježenih upada Karađorđa i njegovih četničkih hordi u Višegrad, u Prvom srpskom ustanku 1804., pa sve do danas, srpski i crnogorski četnici su, u skoro pravilnim razmacima od po pedeset godina, izlazili iz vrata pakla i provaljivali u domove Bošnjaka i drugih žitelja Bosne i Hercegovine s dobro planiranim namjerama - silovati, popljačkati, spaliti, ubiti, i protjerati. Stoljeća genocidne politike Srbije i Crne Gore protiv Bošnjaka i drugih ne-srpsko-crnogorskih stanovnika Bosne i Hercegovine, a posebno u njenom istočnom dijelu, su dokumentirana.

Stoljetni rat između Engleske i Francuske se je vodio većinom na bojnim poljima gdje su se ogledale organizirane vojske. To nije slučaj Višegrada i drugih gradova koji stoljećima gledaju u vrata pakla.

U Višegradu su bile, na paklenoj strani, organizirane razaračke jedinice sa svim elementima vojnog planiranja, tehnike, komunikacija i snabdijevanja - dok su na drugoj strani bili civili, obični ljudi, bez oružja i bez planova osnovanim na vjerskoj mržnji. Tako je bilo u svakom genocidu u Višegradu u zadnjih dvjesto godina.

U knjizi „Krvava ćuprija na Drini“, autor Mustafa Sućeska dokumentira genocide u Višegradu, pogotovo tokom Drugog svjetskog rata, kao i agresije 1992-1995. On je, kao 16-godišnjak, preživio četničko strijeljanje 1941. Statistički podaci njegovog rada, kao i recenzije knjige koju su napravili prof. dr. Ibrahim Bušatlija i Mustafa Smajlović, dokazuju stoljetne planove i izvršenja genocida Srbije protiv Bošnjaka.

Na dan 15. aprila 1992. godine, Užički korpus, pod komandom pukovnika Dragoljuba Ojdanića, je sa svim elementima vojne tehnike ušao u Višegrad. U njegovoj pratnji su bili kapetan Borko Glavinić, komandant kasarne Uzamnica, Branislav Savić, predsjednik SDS-a u Višegradu, Risto Perišić, ratni načelnik SUP-a, Dobro Tomić, šef kriminalističke policije, i mnogi drugi koji su počinili zločine protiv Bošnjaka (izvor podataka Arhiv Armije RBiH).

Užički korpus je ušao u Višegrad pod krinkom uvođenja reda i mira. Na dan 19. maja 1992. su se povukli u Vardište i presvukli u „Orlove“, „Arkanovce“, „Šešeljevce“ i formirali svoje četničko-genocidne brigade „Beli orlovi“, „Osvetnici“, „Garavi sokak“. Onda je počelo klanje, silovanje, nabijanje na krst i na kolac i obezglavljavanje Bošnjaka čija su tijela bila bačena u Drinu, rijeku koja odvaja Bosnu i Hercegovinu od vrata pakla. Drina je tekla, crvena, danima. Oko 3000 hiljade civila, Bošnjaka, je bilo pobijeno, od toga više od deset posto su bila djeca.

Višegrad, koji je stoljećima bio dom Bošnjaka kojih je prije 1992. bilo 13471, Srba 6743, Hrvata 32, Jugoslovena 319, ostalih 634. Ukupno 21199 stanovnika ili 63% Bošnjačkog stanovništva, je do 30. juna 1992. postao četničkim leglom u kojem više nije bilo niti jednog Bošnjaka. Tako se radi genocid, tako se gradi Velika Srbija, u srcu Europe, pred očima cijelog svijeta, u doba najvećih umnih dostignuća čovječanstva!

Dana 15. aprila 2008. dužni smo sjetiti se onih kojih više nema u Višegradu. Dužni smo sjetiti se i da Višegrada, kao doma Bošnjaka, danas nema.

Dužni smo odlučiti se da će Višegrad sutra opet postati dom Bošnjaka, kakav je bio kroz stoljeća. Unatoč genocidima, stoljećima organiziranim iz Srbije. Unatoč sljepoći Europe, koja to stoljećima prati. Radi se o ljudskim pravima. Radi se o pravima ljudi koji stoljećima gledaju u vrata pakla.

Nakon bježanja ispred četničke kame spašavajući gole živote ono što je ostalo Bošnjačkog stanovništva raselilo se po cijelom svijetu.
Autor: Bosnjaci.Net